Kako ćemo gledati košarku bez Edina....

Upoznali se u nekim kasnim noćnim satima 1997. godine, dok je autobus "Doboj Express", lomio najteži dio preko BiH na putu prema Španjolskoj. Autobus koji je već tada vozio rutu onu i do danas uobičajenu Sarajevo - Lloret de Mar. U busu uglavnom turisti, ljudi u godinama, jedna manja skupina iz Mostara i jedna iz Sarajeva se izdvaja. Po godinama i priči. U jednom trenutku se momak koji je sjedio ispred mene i mog oca okrenu i lagano upita:

"Jeste vi turistički ili ste tko mi?" Valjda je čuo mene i mog oca kako pričamo o košarci, repki, Eurobasketu.

"Ma kakvi turistički, samo da se do kopamo Španjolske, ovo je jedini način", odgovaramo mu u glas.

"Super, samo da dođemo tamo", kaže momak koje se predstavio kao Edin Avdić. Edin, Faris i još dva momka iz Sarajeva.

Moramo na utakmicu Jugoslavija - Hrvatska

Putovanje do Lloret de Mar traje. U Umagu smo prespavali, vidjeli kako je Holyfielda ugrizao Tyson, lagano smo prokomentirali, pala je i neka provala. Ne znamo se ali vidiš odmah da si tu negdje, da neka povezanost postoji. U nastavku puta vremena ima dovoljno i počnemo lagano. Utakmice, igrači, prepričavanje. Edin priča, imaš osjećaj kao da se to događa u tom trenutku. Jednako stara ili neka odigrana prije dva dana..Emocija, opisujemo neke detalje, sve što smo gledali do tada u NBA ligi, Kupu prvaka, raznim ligama. Razgovori su maratonski, nemamo pojma dokle smo došli. Niti nas interesira.

"Znaš čim dođemo, idemo vidjeti na trafiku, Marca, As, moramo vidjeti raspored"

"Normala odgovaram.

Na trafici smo Španjolcima prvo objasnili kako smo iz BiH, Mostara, Sarajeva. Uzimamo novine, tražimo raspored utakmica. 

"Večeras moramo u Badalonu, igraju Hrvatska - Srbija", govori Edin. Pitam kako?

"Ne znam, ali moramo ići.

Način, na koji smo uvjeravali vozača autobusa da radi nas šest upali isti i vozi u Badalonu je nešto što prelazi granice normalnog. Uspjeli smo i završili te večeri u dvorani u Badaloni gdje smo uživo gledali kultnu utakmicu Jugoslavija - Hrvatska. I gledali smo Litva- Srbija, Španjolska - Rusija, dogurali do finala. Edin se vratio u Sarajevo, ja u Mostar. On je već radio novinarski posao, komentirao utakmice, ja nisam bi ni blizu. Ali smo se nastavili susretali.

Radio je izvještaje s nogometnih terena, NFL, nije birao 

On je radio za Federalnu TV, izvještavao s nogometnih terena, radio sve. Mogao je odraditi prilog za dnevnik, mogao je komentirati NFL, ali košarka je bila njegov život, nešto je živio 24 sata.

Kasnije ćemo se opet susretati. Najviše na nekim utakmicama u Sarajevu. Čitava država je uživala kada su on, Adis Hadžić, Mirza Vilić počeli raditi utakmice NBA lige, kada su se počeli javljati s lica mjesta. Nisu sekunde zaostajali za Amerikancima ili nekim drugim tv kućama. Svaki šut, svaki poen su proživljavali jednako. U jedna, dva, tri ujutro ili pet. Svejedno. Kupovao je, naručivao štampu, družio se s igračima, trenerima, pričao, raspravljao.

Onda se sve raspalo, ide u Beograd

Šaljem mu poruku pred finale koje igraju Orlando - LA Lakers 2009. godine. Pitam:

"Ideš li na lice mjesta?"

"Ne brate, nema, sve je propalo"

Jednog dana na tada još uvijek aktivni MSN Messenger šalje poruku?

"Ima neka Arena u Beogradu, ja idem, probati, ovdje u BiH nema ništa, nema šanse".

On je u Beogradu, ja u Mostaru. Nekada pošaljem poruku preko MSN-a, kontam devet je ujutro, nitko ne igra.

"Evo brate gledam neku tekmu Japanske lige. Igra neki, tamo je i trener moj prijatelj". U njegovom stilu. Košarka i samo košarka. Bilo koja liga, bilo koja tekma.

Košarku je živio 

Nema slabe, nema loše, nema umora. Ako ne komentira, piše, ako ne piše, onda ide malo do Amerike, malo Italije, Španjolske. Sa igračima, trenerima je na ti. Uživa u svakoj sekundi analize. Sluša i pred sobom imaš sliku te utakmice, kao da je gledaš. On uživa, oni koje vole košarku također. Na prostoru bivše države. Zajedno smo u Sloveniji, on komentira, on i Kemal Ahmetović. Na povratku negdje na pola puta šefovi FTV šalju informaciju. Otkupljeno je SP 2014. godine, Eurobasket 2015. Četiri čovjeka rade.

Zajedno radimo SP 2014. godine

Edin, Kemal, Dario Mehmedović i ja. Sve utakmice idu, svaki dan po dvije svaki od nas. Sjećam se sa kakvim je užitkom radio Amerikance, kao i BiH na Eurobasketu. Dolazi u Mostar, vodio program na prvom izdanju Red Bull skokova, držimo se do jutarnjih sati i u uglavnom pričamo o košarci, nešto ozbiljno nešto kroz zajebanciju.

Arena postaje sve jača, košarke je u ogromnim količinama. Dobrim dijelom Edin je dao svoj doprinos da publika na prostoru bivše Jugoslavije gleda utakmice NBA lige svakodnevno. ABA liga, Španjolska, Italija, Turska, Grčka, razgovori, podcasti, odlasci u Ameriku.

Njegove želje su znam, da radi turnir na Olimpijskim igrama, da prenosi reprezentaciju BiH. Jednu je ispunio na posljednjem Eurobasketu. Sve je je sam isplanirao, odradio, odlučujuće poene komentirao na nogama, kao da igra, kao da je trener koji postavlja akciju. Nakon poraza od Poljske bio je ljut na suce, često je znao i sam savez kritizirati. Negdje prije pola godine mu šaljem poruku.

"Što misliš na ljeto, ako mogneš da skokneš do Mostara, da odradimo podcast".

"Brate, uf, teško."

Nema ga na Areni. neće da širi priču 

Na vijest da je suspendiran, da ga nema na komentatorskom mjestu u finišu ove sezone teško su ljubitelji košarke prihvatili. Prvi ja, pa i ostali, jer to nije bilo to. Srećom bili su podcasti, emisija "Udvajanje", Miloš i Edin. Uživanje u prvom dijelu kada je pričao o svemu i svačemu, muzici, hrani, filmovima. Onako njegovo, ozbiljno neozbiljno. 

Solidna doza humora, sasvim dovoljna. Posljednju poruku smo razmijenili nakon ulaska Knicksa u finale.

Čuli se prije sedam dana

"Brate, jesi vidio, zar je moguće da Knicksi igraju ovako?"

"Jesi vidio", odgovara

Nismo se više čuli. Trebalo smo, da se vratimo u 1999. godinu kad su Spursi i Knicksi igrali finale. Nismo. Odgledao sam razgovor s Nurkićem, planirao posljednju epizodu "Udvajanje", posvećenu finalima. Nisam. Onda je brat poslao poruku:

"Jesi čudio za "Avdiju?"

"Kojeg Avdiju?"

"Edina. Umro je".

Stajao sam. Sjedam. Ne znam što bi rekao. Smrt najbližih je uvijek najteži mogući udarac koji čovjek može i mora primiti. To su udarci od kojih se oporavljaš danima, mjesecima, godinama. Ovaj tu je odmah, skoro jednako jak. Svi koji su to proživjeli znaju. Udarac koji ruši s nogu, ali čovjek stoji, kao u nekom bunilu. Pričaš nešto, neka pitanja postavljaš, iako je ona prva vijest toliko ružna da sve ostalo nije važno. Teško je bilo progutati prvi play off bez Edina nakon svih godina.

Kako gledati košarku?

Ali kako sad, kako uopće gledati košarku. Nekako smo nadali da će ćemo ga uskoro čuti, da će se vratiti nakon svega. Sada više povratka nema. Nema analiza, nema njegovog humora kad kritizira na najjače.  Nema čovjeka koji iz glave baca informacije kao niti jedan prije njega i kao što neće niti nakon njega. Biće utakmica, biće košarke, Olimpijada, Svjetskih prvenstava, Eurobasketa. Ali neće biti Edina. A jebeš košarku bez Edina...