U prirodi životinje, biljke i mikroorganizmi neprestano komuniciraju. Ostavljaju tragove, prepoznaju mirise, reagiraju na promjene temperature i tumače ponašanje drugih. Ova razmjena informacija, iako često nevidljiva, usmjerava njihovo djelovanje.
Novo istraživanje otkriva koliko su te nevidljive niti zapravo ključne. Tim znanstvenika pod vodstvom dr. Ulricha Brosea iz Njemačkog centra za integrativna istraživanja bioraznolikosti (iDiv) i Sveučilišta Friedrich Schiller u Jeni predstavio je koncept koji bi mogao promijeniti način na koji razumijemo ekosustave.
Znanstvenici predlažu da priroda funkcionira putem ogromnog sustava dijeljenja informacija – onoga što nazivaju "Internet prirode".
Ovaj sustav nadilazi ono što je vidljivo: on prati protok informacija – ne samo tvari i energije – među vrstama. Te informacije oblikuju ponašanje, dinamiku zajednica i ekološku ravnotežu.
Ovaj koncept mogao bi donijeti revoluciju u ekološkoj teoriji jer promatra vrste kao korisnike i procesore informacija – ne samo kao potrošače, oprašivače ili raspršivače. Tako se otvara potpuno novi pogled na to što priroda uistinu jest.
Desetljećima su ekolozi crtali prehrambene mreže i pratili protok energije. Promatrali su tko koga jede, tko prenosi sjemenke, tko oprašuje cvijeće.
Ti obrasci pomogli su u izradi modela koji objašnjavaju uloge vrsta i ravnotežu energije. No, nešto ključno pritom je izostalo.
Novo istraživanje pokazuje da fokusiranje isključivo na fizičke veze propušta jedan bitan sloj. Informacijske veze – poput upozorenja, tragova i signala – utječu na to gdje i kada se vrste kreću, što rade i kako zajednice ostaju stabilne ili se urušavaju.
"Razumijevanje procesa u prirodnim ekosustavima bez uzimanja u obzir protoka informacija kroz Internet prirode bilo bi poput pokušaja razumijevanja trgovinskih tokova u ljudskom društvu bez uvažavanja postojanja interneta," objasnio je dr. Brose.
Ovakvo viđenje dodaje složenost, ali i realističnost. Ekosustavi nisu samo lanci potrošnje – to su mreže promatrača, osluškivača i prilagoditelja, koji svoje ponašanje temelje na razmjeni informacija.
Znanstvenici su identificirali tri osnovne vrste informacijskih signala koji postoje usporedno s materijalnim tokovima poput hrane, vode ili sjemenja. Svaka vrsta pokazuje koliko su živa bića ovisna o signalima kako bi protumačila svoju okolinu.
1. Trofičke informacijske veze pojavljuju se u odnosima predator-plijen. Primjerice, vukovi mogu koristiti tragove ili vizualne znakove kako bi pronašli jelene.
Jelene, pak, znakovi opasnosti potiču da se okupljaju ili skrivaju – a sve to bez izravnog kontakta. Ključna je interpretacija signala.
2. Čiste informacijske veze postoje među vrstama koje izravno ne komuniciraju. Recimo, hijena koja primijeti lešinara kako kruži nebom može zaključiti da je u blizini hrana.
Pratit će pticu u nadi da će pronaći plijen. Ovi tihi tragovi grade mreže razumijevanja koje usmjeravaju životinje prema prilikama – ili ih udaljuju od prijetnji.
3. Informacije iz okoliša dolaze iz samog medija u kojem organizmi žive. Temperatura, svjetlost ili zvuk mogu potaknuti promjene. Leptiri lete prema umjetnom svjetlu.
Paukovi pletu mreže pokraj uličnih svjetiljki. Kameleoni prilagođavaju boju kože pozadini. Sve su to primjeri odgovora na okoliš, a ne izravno na druga živa bića.
Kombiniranje prehrambenih mreža s informacijskim mrežama mijenja pogled na otpornost ekosustava. Kada u sustav uđe neka smetnja – poput požara ili invazivne vrste – informacijski putevi odlučuju koliko će se šteta proširiti.
Oni također utječu na to koliko se brzo vrste mogu prilagoditi i oporaviti. Vrste koje dijele pouzdane informacije mogu izbjeći opasnost brže, učinkovitije pronaći resurse i bolje prilagoditi svoje ponašanje.
Kad ta komunikacija prestane, širi se kaos. Prehrambena mreža možda još postoji na papiru, ali u stvarnosti se raspada.
Zato je razumijevanje tih nevidljivih niti toliko važno. Ako znanstvenici uspiju mapirati i materijalne i informacijske tokove u ekosustavima, moći će preciznije predviđati kako se sustavi mijenjaju kroz vrijeme.
Jedna od najvećih prijetnji Internetu prirode dolazi upravo od nas. Ljudske aktivnosti ne samo da mijenjaju staništa – one i narušavaju komunikacijske kanale kojima se vrste koriste. Umjetno svjetlo, industrijski zvuk i kemijsko zagađenje ometaju prijenos signala.
"Promet i industrijski objekti ne zagađuju samo zrak, već i ometaju vibracijske signale koje, primjerice, mravi koriste za koordinaciju svojih aktivnosti," istaknula je koautorica dr. Myriam Hirt iz iDiv-a i Sveučilišta u Jeni.
"To je samo jedan primjer kako ljudske aktivnosti remete vibracijsku i feromonsku komunikaciju, ključnu za razmnožavanje, traženje hrane i socijalnu koheziju kod insekata."
To je zabrinjavajuće jer se mnoge vrste oslanjaju na suptilne vibracije, mirise i svjetlosne tragove kako bi preživjele. Mravi, leptiri, ptice, žabe, pa čak i mikrobi tumače signale iz okoliša.
Kada ti signali postanu zamagljeni ili blokirani, razmnožavanje ne uspijeva, obrasci prehrane se mijenjaju, a ekološke uloge pomiču.
Zaštita prirode danas se često usmjerava na očuvanje staništa ili borbu protiv krivolova. Iako su to važne mjere, često se zanemaruje informacijska komponenta.
Ako žaba i dalje ima svoj ribnjak, ali se njezin poziv za parenje gubi u buci motora, taj ribnjak postaje beskoristan. Znanstvenici zato predlažu fokusiranje na "osjetilnu ekologiju".
To znači identificirati koje vrste šalju signale, koje ih primaju, koliko dugo signali traju i koliko daleko putuju. Novi alati poput "zvučnih pejzaža" (audioscapes) i mapa vibracija mogli bi pomoći u dokumentiranju tih obrazaca.
"Uzimanje u obzir Interneta prirode promijenit će našu percepciju životinjskog, biljnog i mikrobiološkog svijeta – s pasivne razmjene čestica (kako je u fizici ili kemiji) na aktivne sudionike koji proizvode i koriste informacije," kaže Brose.
"Posljedice ove promjene nadilaze teorijsku ekologiju – ona će imati snažan utjecaj na to kako štitimo ne samo staništa vrsta, već i njihove informacijske puteve kroz okoliš."
Ideja o Internetu prirode mijenja naš pogled na ekosustave. Oni više nisu samo skupine vrsta koje žive zajedno – to su mreže glasnika i tumača.
Ne dijele samo resurse, nego i strategije, upozorenja, prilike. Ako želimo zaštititi prirodu, moramo zaštititi i njezine signale, piše Earth.
To znači smanjiti buku, prigušiti svjetla, vratiti prirodne ritmove. Jer na kraju, ekosustavi ne ovise samo o onome što se pojede – nego i o onome što se vidi, čuje, osjeti i pomiriši.
