Ovi psi nisu za svakoga: Stručnjak otkrio koje je pasmine najteže trenirati

Neki psi nisu "zločesti" ili "neposlušni", već su genetski predodređeni za ponašanja koja se ne uklapaju u svakodnevni obiteljski život, pogotovo ako vlasnici nisu svjesni u što se upuštaju.

To je stav Willa Athertona, stručnjaka za ponašanje pasa, koji je radio s "tisućama različitih pasa i tisućama različitih vlasnika".

Nekoliko pasmina smatra posebno izazovnima za dresuru, naglašavajući da stvarni problem često leži u kombinaciji uzgoja, razine energije i, što je ključno, načina na koji se vlasnici odnose prema svojim ljubimcima.

Na temelju svog iskustva, Atherton izdvaja tri pasmine koje često završe u rukama vlasnika nespremnih za njihove specifične potrebe. Njegov cilj nije kritizirati pse, već educirati buduće vlasnike o jedinstvenim izazovima koje svaka od njih donosi.

Sibirski haski

Na vrhu Athertonovog popisa nalazi se sibirski haski, pasmina koju opisuje kao "frustrirajuću" za treniranje. Prema njegovom iskustvu, problem nije u nedostatku inteligencije, već u njihovoj jedinstvenoj naravi.

"Sibirski haskiji su gotovo poput mačaka; imaju vrlo malo želje da udovolje svom vlasniku. Oni znaju što žele i jedino im je stalo do toga da to i dobiju", objašnjava Atherton.

Velik dio problema, tvrdi, proizlazi iz činjenice da mnogi haskiji nemaju priliku ispuniti svrhu za koju su uzgajani. Riječ je o energičnim psima stvorenim da trče i do 50 kilometara dnevno u brutalnim uvjetima, vukući iznimno teške saonice.

"A onda ih vlasnici dovedu u svoje domove i očekuju da budu sretni i zadovoljni sa šetnjom oko kvarta od 20 minuta", ističe. Kada ta golema energija nema odušak, vlasnici se suočavaju s glasnim reakcijama, zbog čega ih Atherton naziva "kraljicama drame", poznatima po "cviljenju i zavijanju".

"Nevjerojatno su dramatični, što cijeli proces može učiniti neugodnijim i težim za rad", dodaje. I sam je posjedovao sibirskog haskija, no zaključio je da se jednostavno ne podudaraju s onim što on traži od psa.

Kavkaski ovčar

Druga pasmina koju Atherton izdvaja je kavkaski ovčar, pasmina s kojom se, prema njegovim riječima, rijetko susreće. Njegov je stav izričit: "To je pasmina koju nitko ne bi trebao uzimati u obzir, osim ako im nije potreban legitiman čuvar stoke u zemlji gdje postoje predatori poput vukova i medvjeda."

Njihova primarna svrha nije druženje, već beskompromisna zaštita stada. Zbog te urođene sumnjičavosti prema svemu stranom, bilo da je riječ o ljudima ili drugim životinjama, mogu postati izrazito opasni i agresivni ako se s njima ne postupa pravilno od najranije dobi.

Atherton proširuje ovu problematiku na cijelu skupinu pasa čuvara stoke, poput turskog kangala. Smatra ih teškima za dresuru jer su uzgojeni da budu nevjerojatno neovisni i da sami donose odluke.

Njihov posao na terenu zahtijeva samostalno prosuđivanje situacije i djelovanje bez ljudske naredbe, što je osobina koja se izravno kosi s konceptom poslušnosti u urbanom okruženju.

Takav pas neće slijepo slušati naredbu "sjedni" ako procijeni da postoji prijetnja koju treba riješiti, što ga čini neprikladnim za tipičnog obiteljskog ljubimca.

Shiba inu

Treća pasmina na Athertonovom popisu je shiba inu. Iako hvali njihovu inteligenciju, naglašava da to ne znači da ih je lako dresirati. Zapravo, upravo njihova bistrina može postati prepreka.

"Razlika kod shiba inua je u tome što nisu željni udovoljiti", kaže Atherton. Za razliku od pasmina poput zlatnog retrivera ili labradora, koji pronalaze zadovoljstvo u suradnji s vlasnikom, shiba inu ima vlastiti program i motivaciju, piše Mirror.

"Oni žele raditi ono što žele, kada to žele, a budući da su tako inteligentni, vrlo brzo nauče kako to postići", pojašnjava.