Šetnja poznatom plažom i slučajno otkriće ostataka iz doba dinosaura - zvuči kao scena iz nekog filma, zar ne? No upravo to se dogodilo na zapadnoj obali Engleske.
Dio obale ispod litica Somerseta bio je dom fosila toliko velikog da je uzdrmao sve što smo znali o prapovijesnim morskim gmazovima.
Donja čeljust fosila duga više od dva metra – pokazala je stvorenje daleko veće od ičega što danas postoji. Potječe iz razdoblja prije otprilike 202 milijuna godina, odnosno s kraja trijaskog razdoblja.
Tada je veći dio današnje Britanije bio prekriven toplim, plitkim morem kojim su vladali mesožderski divovi. Njihovu je vladavinu prekinulo masovno izumiranje, ostavivši za sobom tek razasute kosti – sve dok se nije dogodilo ovo otkriće.
Krajem svibnja 2020., 11-godišnja Ruby Reynolds i njezin otac Justin uputili su se prema obalama Blue Anchora u potrazi za fosilima.
Justin je prvi ugledao četvero centimetarski komadić kosti: “Veći od bilo koje kosti koju sam dotad pronašao,” prisjetio se.
Ruby je zatim naišla na drugi dio, dvostruko veći. "Samo je ležao tamo," rekla je. "Bila sam jako sretna." No uskoro je njihovo uzbuđenje premašilo obiteljsku radost.
Vijest je stigla do paleontologa Deana Lomaxa sa Sveučilišta u Bristolu i Sveučilišta u Manchesteru. On je odmah prepoznao sličnosti s drugim fosilom iz Somerseta koji je 2016. pronašao kolekcionar Paul de la Salle.
Taj je dio čeljusti – konkretno kost zvana surangular – sastavljen iz nekoliko dijelova koji su, kako se Lomax sjeća, “savršeno pristajali jedan uz drugi kao prapovijesna slagalica”.
Na temelju Rubyinog otkrića, novi je div nazvan Ichthyotitan severnensis – što doslovno znači "divovska ribolika gušterica iz Severna".
Erozijom oštećeni rubovi prve kosti samo su dodatno potaknuli znatiželju znanstvenika. “Izgledalo je kao da pripada nečemu neobičnom i izuzetno velikom,” rekao je Lomax.
Iako su tada objavili oprezan znanstveni opis, nisu mogli točno utvrditi identitet stvorenja. “Nadali smo se – držali smo fige – da će se možda jednog dana pojaviti još fosila,” priznao je.
I upravo su Ruby i Justin to i našli. Poslali su e-mail s fotografijama: “Bok, dr. Lomax – mislimo da smo pronašli još jednu čeljust golemog ihtiosaura!” Tim je odmah krenuo ka Somersetu.
"Bili su u pravu” rekao je Lomax. “To su doista bili dijelovi čeljusti ihtiosaura."
Nova iskopavanja donijela su još dijelova pa su znanstvenici uspjeli sastaviti gotovo dvije trećine čeljusti – i to u odličnom stanju.
Usporedba čeljusti iz Somerseta pokazala je upečatljive sličnosti. Budući da su obje pronađene u istom sloju stijena i imale su neuobičajenu unutarnju strukturu kostiju, znanstvenici su zaključili da pripadaju istoj novoj vrsti.
U radu objavljenom u časopisu PLOS ONE, procijenili su da je cijelo stvorenje bilo dugo oko 25 metara – “doista golemo, otprilike koliko i plavi kit,” rekao je Lomax.
Naravno, sama veličina nije dovoljna da bi se ušlo u povijesne knjige – analizirali su i mikroskopske strukture u kostima.
One su odgovarale neobičnom uzorku koji se viđa i kod drugih divovskih ihtiosaura, pa su istraživači zaključili da su se ti gmazovi razvijali drukčije od većine svojih ljuskavih rođaka.
Je li Ichthyotitan severnensis pripadao skupini šastasaura – divovskih ihtiosaura iz trijasa – zasad ostaje nepoznato dok se ne pronađe cijeli kostur.
Ovaj ogromani gmaz vjerojatno je imao lakše, hidrodinamično tijelo prilagođeno plovidbi otvorenim morem. Sama čeljust bila mu je dulja od odraslog čovjeka.
Ako je građom nalikovao rođacima poput šoniosaura, lubanja mu je mogla biti veća od tri metra, a peraje šire od prosječnog trosjeda.
Da bi narastao do takvih dimenzija, morao je živjeti u moru bogatom hranom i bez opasnosti od većih grabežljivaca. Trijaska mora vrvjela su glavonošcima sličnima lignjama – savršenim plijenom za ovakve lutajuće lovce.
Analiza izotopa iz kostiju drugih ihtiosaura pokazuje da su možda bili toplokrvni.
Trijas često ostane u sjeni slavnih jurskih dinosaura, ali biomehaničarka Kelsey Stilson ističe da je to bilo “stvarno čudno razdoblje”.
Kontinenti su tada tek bili spojeni u jedan – Pangeu, klimatske promjene donosile su naizmjenične suše i poplave, a prvi dinosauri i sisavci tek su se počeli pojavljivati.
“Bilo je stvorenja kakva si ni ne možemo zamisliti,” dodaje Stilson. “Ali ponekad dobijemo ovakve tragove – male nagovještaje o velikoj slici evolucije na Zemlji.”
U toj velikoj slici, ihtiosauri su se naglo razvili nakon permijskog masovnog izumiranja, dosegnuli vrhunac veličine neposredno prije sljedeće kataklizme – trijasko-jurskog izumiranja.
“Nijedan morski gmaz nikad više nije dosegnuo takve veličine,” napominje Lomax. U juri i kredi ihtiosauri su postali manji, možda zbog promjene u oceanima i pojave drugih morskih predatora poput pliosaura i mosasaura.
Zadnji ihtiosauri nestali su prije otprilike 94 milijuna godina, ostavivši prazninu na vrhu morskog hranidbenog lanca.
Ta je praznina ostala sve dok se kopneni sisavci nisu ponovno vratili u more prije oko 50 milijuna godina – a tada su kitovi krenuli svojim putem prema gigantskim dimenzijama.
Taj “ponovljeni scenarij” – veliki predatorski ribičasti oblici koji potječu s kopna – pokazuje kako evolucija često nudi ista rješenja kad se otvore slične ekološke niše.
Danas plavi kitovi mogu narasti preko 30 metara i težiti do 180 tona, ali kad je riječ o dužini, Ichthyotitan mu je ozbiljna konkurencija u fosilnim zapisima, piše Earth.
Njihove priče pokazuju kako ocean, kad ima dovoljno hrane i malo konkurencije, zna biti mjesto pravim divovima.
