Začarani krug iz kojeg je sve teže izaći: Što čovjeku radi usamljenost?

Usamljenost je tema o kojoj se nikada nije više pisalo. Dugo se promatrala kao neugodan osjećaj koji prati teška životna razdoblja, depresiju, anksioznost ili bolest. Međutim, sve više istraživanja ukazuje na mogućnost obrnutog smjera djelovanja: usamljenost sama po sebi može pridonijeti pogoršanju mentalnog i općeg zdravlja.

To pitanje postaje posebno važno kada se uzme u obzir koliko je problem raširen. Komisija Svjetske zdravstvene organizacije za društvenu povezanost procijenila je kako usamljenost osjeća približno 16 posto ljudi diljem svijeta i povezala nedostatak društvene povezanosti s oko 871.000 smrtnih slučajeva godišnje.

Za znanstvenike je, međutim, dugo postojala dvojba nalik pitanju "kokoš ili jaje?".

Narušava li usamljenost zdravlje ili ljudi zbog depresije, anksioznosti i drugih problema postaju usamljeniji?

Novo veliko istraživanje pokušalo je razdvojiti ta dva procesa.

Dva milijuna ljudi i jedno pitanje

Tim istraživača sa Sveučilišta u Bristolu, u suradnji sa stručnjacima iz Nesta, Amsterdam UMC-a, Oxforda i Manchestera, analizirao je podatke iz genetskih studija koje su obuhvatile i do dva milijuna ljudi, kao i podatke do 414.432 sudionika UK Biobanka. Rezultati su objavljeni u časopisu Nature Communications.

Depresija i anksioznost procjenjivane su standardnim kliničkim upitnicima PHQ-9 i GAD-7, a istraživači su koristili i službene dijagnoze iz zdravstvenih kartona.

Usamljenost je mjerena jednostavnije - sudionici su odgovarali na pitanje osjećaju li se često usamljeno.

To je ujedno jedno od ograničenja istraživanja. Usamljenost je složeno psihološko iskustvo koje je teško svesti na jedan odgovor, što priznaju i sami autori. Detaljnija ljestvica omogućila bi preciznije mjerenje. Ipak, količina dostupnih podataka omogućila je istraživačima promatranje problema iz nekoliko kutova.

Osim usporedbe usamljenih ljudi s onima koji se nisu izjasnili kao usamljeni, uspoređivali su braću i sestre kako bi smanjili utjecaj zajedničkog obiteljskog okruženja i slične genetike. Zatim su primijenili metodu poznatu kao Mendelova randomizacija, koja uz pomoć genetskih varijacija omogućuje istraživačima približniju procjenu mogućeg uzročno-posljedičnog odnosa. Pokušali su odgovoriti upravo na najvažnije pitanje: prethodi li usamljenost problemima mentalnog zdravlja ili se samo pojavljuje kao njihova posljedica?

Možete biti sami, a ne usamljeni

Istraživanje pravi važnu razliku između socijalne izolacije i usamljenosti.

Socijalna izolacija može se relativno objektivno mjeriti - koliko ljudi netko viđa, koliko kontakata ima i koliko često ostvaruje društvene interakcije.

Usamljenost je nešto drugo. To je subjektivni osjećaj nedostatka bliskosti ili povezanosti s drugim ljudima. Zato osoba može živjeti sama, imati relativno malo kontakata, a pritom se ne osjećati usamljeno. Isto tako, moguće je svakodnevno biti okružen kolegama, prijateljima ili članovima obitelji, a ipak osjećati duboku usamljenost.

U ovom istraživanju upravo se osjećaj usamljenosti pokazao štetnijim od same socijalne izolacije. To je važna razlika jer sugerira kako problem nije samo u broju ljudi kojima je čovjek okružen. Važan je doživljaj povezanosti.

Usamljenost može doći prva

Rezultati podržavaju ideju kako usamljenost nije samo pratitelj psiholoških problema. Postoje pokazatelji kako može pridonijeti njihovu nastanku i pogoršanju.

Istraživačica sa Sveučilišta u Bristolu Zoe Reed zato zaključuje kako "usamljenost, a vjerojatno i socijalna izolacija, ostaju važni javnozdravstveni problemi, posebno kada je riječ o mentalnom i općem zdravlju".

Ali ovaj odnos nije jednostavno opisati niti uočiti pravilnosti. Mnogo je vjerojatnije kako nastaje začarani krug.

Čovjek se osjeća usamljeno. Raspoloženje se pogoršava. Javljaju se anksioznost, povlačenje ili gubitak motivacije. Zbog toga postaje još teže održavati odnose i tražiti društvo. Kontakata je manje, osjećaj povezanosti slabi i usamljenost postaje još intenzivnija.

Tako posljedica ponovno postaje uzrok i krug se nastavlja.

Zašto je ovo važno?

Ako se usamljenost promatra samo kao simptom depresije ili drugih psiholoških teškoća, pozornost se prirodno usmjerava na liječenje osnovnog problema. Ali ako usamljenost može biti jedan od njegovih uzroka, onda društvena povezanost postaje moguća točka prevencije.

"To ne znači kako se depresija ili anksioznost mogu riješiti jednostavnim savjetom za češće izlaske ili razgovore s prijateljima. Takvo pojednostavljivanje zanemarilo bi ozbiljnost mentalnih poremećaja i složenost same usamljenosti. Ali znači kako odnos s drugim ljudima nije samo ugodan dodatak životu. Može biti jedan od njegovih zaštitnih čimbenika", pišu istraživači.

U tome se nalazi i praktična vrijednost istraživanja. Na neke uzroke lošeg mentalnog zdravlja teško je utjecati u kratkom roku. Ponovno uspostavljanje jednog izgubljenog kontakta ponekad je mnogo dostupniji prvi korak.

Telefonski poziv koji se odgađa, kava koja se mjesecima dogovara, poruka osobi s kojom dugo nije bilo kontakta. Preporuka je svima provjeriti kako je netko koga poznaju, a tko se u posljednje vrijeme povukao.

Takvi postupci sami po sebi nisu terapija. Ali mogu biti preporuka, ono nešto što ljudima često nedostaje mnogo prije nego što problem dobije dijagnozu - osjećaj kako sa svojim životom nisu ostali sami, piše Bonitet.