Zašto vrištimo kada se uplašimo? Znanost ima zanimljiv odgovor

Kada nas nešto iznenada prestraši, tijelo reagira prije nego što smo uopće svjesno shvatili što se dogodilo. Mozak aktivira sustav za odgovor na opasnost, ubrzavaju se otkucaji srca i disanje, raste krvni tlak, a vrisak postaje svojevrsni alarm namijenjen svima koji ga mogu čuti.

Znanstvenici su posljednjih godina pokušali otkriti zašto je upravo vrisak toliko učinkovit i zašto ga ljudski mozak gotovo nemoguće ignorira.

Istraživanje koje su vodili David Poeppel sa Sveučilišta New York i Luc Arnal sa Sveučilišta u Ženevi pokazalo je da tajna nije samo u tome što je vrisak glasan ili visok. Ključna je osobina koju istraživači nazivaju ''roughness'', odnosno akustička hrapavost.

U običnom govoru glasnoća se mijenja relativno sporo, dok se kod vriska promjene događaju mnogo brže, približno 30 do 150 puta u sekundi. Taj se raspon gotovo ne koristi u normalnoj ljudskoj komunikaciji, zbog čega se vrisak izrazito izdvaja iz svih ostalih zvukova.

Upravo ta osobina omogućuje da ga mozak prepozna kao nešto što zahtijeva hitnu pozornost. Pokusi su pokazali da ljudi hrapavije vriskove doživljavaju strašnijima, brže reagiraju na njih i preciznije određuju iz kojeg smjera dolaze.

Snimanja mozga pokazala su i snažniju reakciju amigdale, dijela mozga povezanog s obradom straha i opasnosti. Zanimljivo je da isti akustički prostor koriste i brojni alarmi, poput kućnih i automobilskih sirena, što objašnjava zašto ih je toliko teško ignorirati.

Vrisak nije uvijek znak straha

Ljudski vrisak ipak je složeniji nego kod većine životinja. Kod životinja se takvi zvukovi najčešće pojavljuju tijekom napada, sukoba ili susreta s predatorom te služe upozoravanju ili dozivanju drugih članova skupine.

Ljudi, međutim, vrište i od boli, bijesa, tuge, ali i od zadovoljstva, uzbuđenja i radosti.

Istraživanje Sveučilišta u Zürichu u kojem su dobrovoljci proizvodili vriskove različitih emocija pokazalo je zanimljiv rezultat: slušatelji su neke pozitivne vriskove prepoznavali brže i preciznije od onih povezanih s opasnošću.

To sugerira da se tijekom ljudske evolucije funkcija vriska proširila daleko izvan jednostavnog upozorenja na predatora.

Još je zanimljivije što ih naš mozak ne tumači uvijek ispravno. U jednom istraživanju vriskovi nastali u sretnim situacijama često su kod slušatelja dobivali visoke ocjene straha, što pokazuje koliko se različite emocije mogu akustički preklapati.

Znanost zasad mnogo bolje razumije što se događa s osobom koja čuje vrisak nego što se događa u djeliću sekunde prije nego što ga prestrašena osoba ispusti.

Jedno je, međutim, prilično jasno: vrisak je evolucijski oblikovan tako da ga drugi ljudi teško mogu zanemariti. Kada ga čujemo, naš mozak gotovo automatski daje tom zvuku prednost nad običnim razgovorom i drugim zvukovima iz okoline.

Kako je to sažeo Poeppel: ''Vrištanje zaista djeluje.''