Saša brine o 800 napuštenih pasa

Prije deset godina Nišlija Saša Pešić je pored rijeke i na smeću pronašao 12 napuštenih štenaca. Zbrinuo ih je, ne sluteći da će taj događaj odrediti njegov životni poziv. Danas u azilu zajedno sa radnicima brine o 800 pasa spašenih sa ulice i od nesavjesnih vlasnika.

U početku je pse dovodio u kućicu koju je sam napravio, ali je već za dvije godine njihov broj dostigao 60 i bilo je potrebno veće sklonište dalje od naseljenih kuća. Saša ga je pronašao ispod nadstrešnice nekadašnjeg konjičkog kluba na gradskom zemljištu, u prostoru koji je iznajmljivao.

"I eto, posljednjih osam godina, malo po malo, stigao sam ovdje pošto psima na ulici uvijek treba pomoć. Ozlijeđeni su, naročito štenci... Ja sam ih većinom sam skupljao, onda su vremenom ljudi vidjeli da je to kao neki azil, pa su počeli da ih donose i da ih ostavljaju ispred. Ubacuju pse i preko noći", kazao je Pešić.

Ovdje su sigurni, redovno dobivaju hranu, uvijek imaju čistu i svježu vodu, spavaju u čistim boksevima, po 8 sati dnevno slobodno šetaju. U "improviziranom azilu" staraju se o tome da se svaki pristigli pas potpuno oporavi od ozljeda ili trauma, izliječi i cijepi. Bilo rasni, ili mješanac, vlasnički ili ulični, svaki od njih ovdje dobiva ljubav i pomoć.

"Sa psima se non-stop radi. Psi koji su zlostavljani na ulici se kroz određeno vrijeme ponovo socijaliziraju, neki za mjesec dana, neki za tri mjeseca, pet mjeseci, ovisi koji stepen torture je prošao. Psi koji su bili mršavi i ozlijeđeni, izliječeni su i lijepo uhranjeni", kaže Saša.

Da sve funkcionira kako treba brine još osam radnika, a svi oni, kako tvrde, znaju ime baš svakom stanaru azila.

"Svaki pas ima svoje ime, za svakog psa se zna karakter, za svakog znam gdje sam ga spasio i na koji način. Sve to jeste teško, ali krajnja nagrada je kad vidim psa, kog sam spasio od sigurne smrti, udomljenog, gdje uživa u svim kućnim uvjetima, spava u krevetu, član je obitelji", kaže čovjek koji je do sada udomio 400 pasa.

Posebno je ponosan što je zlatnog retrivera Lea, kog je zatekao vezanog na lancu i oboljelog od parvoviroze, prvo uspio izliječiti, a zatim i udomiti, i to kod vlasnika tvornice za preradu ribe iz Belgije. Sretan je kada na fotografijama vidi da se Leo sada vozi u automobilu i jede najbolju ribu. Svakodnevno radi na tome da dom osigura i ostalima.


A dok se to ne dogodi, daje sve od sebe da psima pruži najbolje što može. I pored donacija ljudi dobre volje iz inostranstva, kojima se rad azila financira, nema dovoljno novca da bi se psi hranili granulama. To bi, kaže, koštalo bar 300 eura dnevno, pa je Saša prinuđen da pronađe alternativu.

"Kupujem staro pecivo iz pekare, preko zime uzimam i meso koje kuhamo u kazanu. To je najjeftinija varijanta i za to je čak problem da se osigura novac", priznaje.
Kaže da se sada nalazi u situaciji iz koje ne može i ne želi nazad i da je zato želi daza spašene pse "izvuče maksimum".

"Moj krajnji cilj je da sagradim neki veliki azil koji ispunjava sve standarde da bude legaliziran i registriran, da imaju i radnici dobre uvjete za posao, a psi bolje bokseve", planira Pešić.

Dodaje i da je jako važno da se vlasnici educiraju o tome kako treba čuvati pse jer mnogi, kako je uvidio iz iskustva, to rade pogrešno zato što "ne znaju njihovu psihologiju".

I dok Sašin azil podržavaju ljubitelji pasa širom svijeta, koji su to dokazali prije četiri godine protestom na društvenih mrežama jer je lokalna vlast tada htjela da iseli azil sa gradskog zemljišta, iz Srbije gotovo da nema donacija.