Klaus-Michael Kühne (87) posjeduje bogatstvo koje se trenutačno procjenjuje na oko 36 milijardi eura. Na vrhu liste najbogatijih Nijemaca on se smjenjuje s dvije godine mlađim Dieterom Schwarzom, osnivačem i vlasnikom Lidla.
Obojica su tajnoviti ljudi. No za Schwarza to vrijedi samo za njegov privatni život. Mediji ga nazivaju "nevidljivim milijarderom": nikad ga nitko nije intervjuirao, nema ga ni na jednoj video snimci, u javnosti postoji tek pokoja fotografija.
Klaus-Michael Kühne je druga priča. On od 1975. živi u Švicarskoj i rado se pojavljuje u javnosti. U Njemačkoj ne želi plaćati poreze, ali se predstavlja kao mecena i dobrotvor – donirao je milijune eura svom rodnom gradu Hamburgu za izgradnju nove koncertne zgrade Elbphilharmonie, kao i svom omiljenom nogometnom klubu HSV. Osnovao je sveučilište Kühne Logistics University, izgradio luksuzni hotel. Posljednjih mjeseci je često po medijima jer želi Hamburgu pokloniti i novu operu.
Kühne je jedini nasljednik i većinski vlasnik logističkog giganta Kühne+Nagel. Također posjeduje 30 posto udjela u brodarskoj kompaniji Hapag-Lloyd, a od 2022. je najveći pojedinačni dioničar Lufthanse. Osim toga, ima značajne udjele i u tvrtkama Flixbus i Flixtrain.
Tajna koju Kühne tvrdokorno čuva je vezana za povijest njegove obitelji i obiteljske tvrtke za vrijeme 12 godina nacističke diktature, piše Deutsche Welle.
August Kühne i Friedrich Nagel 1890. osnovali su tvrtku Kühne+Nagel u Bremenu i postavili temelje jedne od danas najvećih svjetskih kompanija na području transporta i logistike. Posao je dobro krenuo, a samo nekoliko godina kasnije otvorena je i filijala u Hamburgu - na čijem je čelu bio židovski trgovac Adolf Maass.
Nakon smrti Friedricha Nagela 1907. firma je u potpunosti prešla u vlasništvo Augusta Kühnea. Kada je i on preminuo 1932. obiteljski posao su preuzeli njegovi sinovi Alfred i Werner. A onda je započelo poglavlje o kojem Klaus-Michael Kühne danas nerado govori.
Tri mjeseca nakon što su 30. siječnja 1933. nacisti na čelu s Adolfom Hitlerom došli na vlast Židov Adolf Maass – koji je u međuvremenu postao suvlasnik filijale u Hamburgu – morao je napustiti firmu. Osam dana nakon što je morao otići braća Kühne su se učlanila u nacističku stranku NSDAP.
U denacifikacijskim aktima braće Kühne, koji su dostupni u arhivima Hamburga i Bremena, nalaze se izjave Alfreda i Wernera Kühnea i zaposlenika u firmi. Oni su tvrdili da nije bilo alternative ni učlanjenju u stranku niti udaljavanju Adolfa Maassa, jer bi u suprotnom tvrtka ostala bez ugovora s državnim institucijama
Maass je 1938. za vrijeme pogroma Židova nekoliko tjedana bio zatvoren u logoru Sachsenhausenu. Krajem 1941. je deportiran u logor Terezin, a potom je završio u Auschwitzu, gdje je vjerojatno ubijen 1944. godine. Točan datum njegove smrti nije poznat.
Poslije rata Kühneovi su tvrdili, a Klaus-Michael Kühne to i danas tvrdi, da je Adolf Maass napustio firmu "prijateljskim dogovorom". No on nije dobio nikakvu otpremninu ili isplatu udjela. U monografiji povodom 75-godišnjice firme Kühne+Nagel stoji: "U travnju 1933. Adolf Maass se povlači iz tvrtke kako bi postao suvlasnik veletrgovinskog poduzeća svojih rođaka. Alfred i Werner Kühne nastavljaju voditi firmu kao jedini vlasnici."
Od 1933. Kühne+Nagel se uspio pozicionirati kao transportna kompanija specijalizirana za "selidbe". Posla je bilo i više nego dovoljno. Jer, ubrzo nakon dolaska nacista na vlast i sa sve većim ograničenjima prava židovskog stanovništva, mnogi bogatiji Židovi su odlučili napustiti zemlju.
Najkasnije od 1935. tvrtka Kühne+Nagel je direktno profitirala od progona Židova, organizirajući transport njihove imovine preko oceana. Do tada su židovske logističke firme već bile "arizirane", odnosno preuzele su ih "arijske" tvrtke poput Kühne+Nagel.
A od početka Drugog svjetskog rata 1939. roba koja više nije smjela biti transportirana izvan zemlje skladištena je i uskoro je postala izvor unosne zarade za logističare i nacistički režim, koji su ju prodavali Nijemcima čije su kuće stradale u bombardiranju.
Vjerojatno najmračnija epoha u povijesti tvrtke je bila od 1942. pa do kraja rata: Kühne+Nagel je imao monopol u okviru nacističke "Akcije M" (M za "Möbel" – namještaj), bio je zadužen za transport namještaja i pokretne imovine Židova iz okupiranih zapadnih teritorija u Njemačku. Na tim teritorijima nacisti su sustavno opljačkali gotovo 70.000 stanova i kuća Židova koji su bili deportirani u logore smrti i ubijeni.
Kako je rat odmicao, namještaj i kućni predmeti više nisu prodavani samo onima čiji su domovi stradali u bombardiranju, već cijeloj populaciji. Javne prodaje i aukcije "židovskog namještaja" ili "nizozemskog namještaja", kako su to nazivali u narodu, najavljivane su u lokalnim novinama.
Za nacistički režim ta prodaja nije bila samo način da dođe do novca. Time se održavao moral ratom iscrpljenih Nijemaca, a istovremeno su mnogi civili postajali nesvjesni suučesnici nacista. Između 1939. i 1945. firma Kühne+Nagel svake godine je dobivala "Gau-diplomu" kao " uzorna nacistička firma" za "izvanredne zasluge".
Poslije rata Alfred i Werner Kühne su morali, kao članovi NSDAP-a i profiteri tog vremena, proći kroz proces denacifikacije. Iako su u početku – kako se navodi u denacifikacijskim dokumentima iz Hamburga – okarakterizirani kao "veliki nacisti", braća nisu kažnjena i ubrzo su mogli nastaviti s radom.
Objašnjenje za to donosi pismo iz arhivske dokumentacije, odnosno dopis britanske obavještajne službe od 17. veljače 1948., označen kao "strogo povjerljiv". U njemu se američkom denacifikacijskom odboru u Bremenu nalaže da se "gospodin Alfred Kühne denacificira i svrstava u kategoriju koja mu omogućava nastavak vođenja firme".
Od tada su Kühneovi službeno smatrani običnim sljedbenicima nacističkog režima i izbjegli su bilo kakvu kaznenu odgovornost. Alfred Kühne je 1952. postao je glavni vlasnik i jedini direktor firme. Brat Werner je emigrirao je u Južnu Afriku, gdje je sredinom pedesetih godina preminuo.
Stručnjak za obavještajne službe Erich Schmidt-Eenboom smatra da je firma Kühne+Nagel, poput mnogih drugih tvrtki koje su poslovale s inozemstvom, nakon rata služila kao paravan za organizaciju Gehlen, preteču njemačke Savezne obavještajne službe (BND) koja je nastala 1956. To je bila situacija u kojoj su obje strane imale koristi: obavještajna služba je iskorištavala široku poslovnu mrežu tvrtke, dok je Alfred Kühne mogao nesmetano nastaviti raditi.Klaus-Michael Kühne i firma Kühne+Nagel
Klaus-Michael Kühne u očevi firmu je ušao 1958. Potom je sa samo 29 godina, 1966. postao direktor i ubrzo sjedište firme prebacio u Švicarsku. Danas je njen počasni predsjednik, dok zaklada Kühne, jedna od najvećih u Europi, drži preko 50 posto vlasništva nad kompanijom. Klaus-Michael Kühne nema djece. Tvrtka je njegovo naslijeđe – i on ga i dalje štiti.
U izjavi za istraživački tim ARD-ove emisije "Reschke Fernsehen" Kühne je 2025. rekao: "Smatram da su moj otac i stric u tadašnjim okolnostima dobro proveli našu tvrtku kroz Drugi svjetski rat."
A glasnogovornik tvrtke Kühne+Nagel je na upit novinara izjavio: "Tvrtka je svoju ulogu u doba nacizma temeljito i kritički preispitala i obradila." Firma je više puta isticala da su njihovi "arhivi u glavnim filijalama u Bremenu i Hamburgu [...] uništeni tijekom Drugog svjetskog rata."
Međutim, studiju koju je još 2014. naručio Handelsblatt Research Institute Klaus-Michael Kühne je navodno odbacio riječima: "Moj otac nije bio nacist." On do danas blokira objavljivanje studije.
Tvrtka Kühne+Nagel, kao i obitelj Kühne, nisu jedini njemački milijarderi koji su profitirali za vrijeme nacizma. Pored obitelji Quandt i Klatten, Porsche-Piech, Flick, Oetker i von Fink, Klaus-Mihcael Kühne se nalazi u društvu nasljednika milijarderskih imperija čije obiteljsko bogatstvo potiče i iz nacističke ere.
Za razliku od mnogih velikih tvrtki koje su se u međuvremenu odlučile javno suočiti sa svojom prošlošću, Klaus-Michael Kühne odbija to učiniti i 80 godina od kraja Drugog svjetskog rata.
