U ožujku 2007. izraelski obavještajci provalili su u bečki smještaj visokog sirijskog dužnosnika i za manje od sat vremena došli do fotografija koje su razotkrile jedan od najstrože čuvanih projekata režima Bashara al-Assada. Šest mjeseci poslije izraelski borbeni zrakoplovi uništili su tajni nuklearni objekt u sirijskoj pustinji. Operacija je godinama ostala obavijena šutnjom, a njezine posljedice predmetom međunarodne istrage gotovo dva desetljeća.

Priča je ponovno aktualna nakon što je Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) 9. rujna 2026. zaključila dugogodišnju istragu sirijskog nuklearnog programa. Nova sirijska vlast omogućila je pristup ranije nedostupnim informacijama, a pod međunarodni nadzor stavljeno je približno 73 tone prirodnog urana, uglavnom u obliku gorivnih šipki.

Početkom ožujka 2007. Ibrahim Othman, čelnik Sirijske komisije za atomsku energiju, boravio je u Beču radi sastanka Međunarodne agencije za atomsku energiju.

Prema istraživanju Davida Makovskyja, objavljenom u američkom časopisu The New Yorker 2012. godine, izraelski Mossad iskoristio je njegovu odsutnost kako bi pristupio računalu. Operativci su za manje od sat vremena preuzeli povjerljive podatke, među kojima su bile približno tri desetine fotografija iz unutrašnjosti neobične građevine u sirijskoj pustinji.

Fotografije su pokazivale nešto što je sirijski režim nastojao sakriti: postrojenje građeno prema tehnologiji vrlo sličnoj sjevernokorejskom nuklearnom reaktoru u Yongbyonu. Na pojedinim snimkama bili su i sjevernokorejski stručnjaci.

Objekt nazvan Al-Kibar nalazio se u području Deir ez-Zora, nedaleko od rijeke Eufrat. Izvana je izgledao poput obične industrijske građevine, ali je njegova unutrašnjost upućivala na mogućnost proizvodnje plutonija.

Washington je znao, ali nije želio novi rat

Izraelski premijer Ehud Olmert odmah je obaviješten o otkriću. Direktor Mossada Meir Dagan predstavio je prikupljene dokaze, a ubrzo su s njima upoznati i najviši američki dužnosnici, uključujući administraciju predsjednika Georgea W. Busha.

Američka CIA potvrdila je da građevina ima karakteristike nuklearnog reaktora. Ipak, postojala je važna razlika između procjene da Sirija gradi reaktor sposoban za proizvodnju plutonija i dokaza da je već razvijala kompletan program nuklearnog oružja.

Washington zato nije želio odmah krenuti u vojnu akciju. Bushova administracija razmatrala je diplomatski pritisak i međunarodni nadzor, osobito zbog iskustva s pogrešnim obavještajnim procjenama prije invazije na Irak 2003. godine.

Izrael je godinama šutio o napadu na Siriju: Gotovo 20 godina poslije pronađene su tone urana

Izrael je godinama šutio o napadu na Siriju: Gotovo 20 godina poslije pronađene su tone urana

Olmert je razmišljao drukčije. Izraelsko vodstvo strahovalo je da bi pokretanje reaktora moglo znatno otežati njegovo uništenje zbog mogućeg radioaktivnog onečišćenja doline Eufrata.

Primjenjivala se logika takozvane Beginove doktrine, prema kojoj Izrael neće dopustiti da neprijateljska država u regiji stekne nuklearno oružje.

U noći s 5. na 6. rujna 2007. izraelsko ratno zrakoplovstvo pokrenulo je operaciju poznatu pod imenima ''Orchard'' i ''Outside the Box''.

Prema rekonstrukciji objavljenoj u The New Yorkeru, u akciji su sudjelovala četiri zrakoplova F-15 i četiri F-16. Letjeli su prema Sredozemlju, zatim uz područje tursko-sirijske granice, nastojeći izbjeći sirijsku protuzračnu obranu.

Izraelske snage koristile su sredstva elektroničkog ometanja kako bi smanjile mogućnost otkrivanja. Kasnije su se pojavile tvrdnje o sofisticiranom računalnom prodoru u sirijske radarske sustave, povezanom s tehnologijom ''Suter'', no konkretna primjena takvog sustava nije javno potvrđena.

Nad ciljem je izbačeno približno 17 tona eksplozivnih sredstava.

Između 00.40 i 00.53 sati, prema Makovskyjevoj rekonstrukciji, piloti su poslali dogovorenu kodnu riječ ''Arizona''. Time su zapovjedništvu javili da je napad izvršen.

Reaktor Al-Kibar bio je uništen, a izraelski zrakoplovi vratili su se u svoje baze.

Zašto je nakon napada nastupila šutnja?

Jedan od najneobičnijih dijelova operacije bio je diplomatski odgovor.

Izrael nije javno preuzeo odgovornost. Sirijski režim tvrdio je da su njegovi protuzračni sustavi otjerali izraelske zrakoplove te da nije bilo značajne štete.

Izraelska procjena bila je da bi javno priznanje napada moglo poniziti Bashara al-Assada i prisiliti ga na vojni odgovor. Šutnja je, naprotiv, omogućavala Damasku da izbjegne otvorenu konfrontaciju.

Sirija se odlučila za drugu strategiju. U tjednima nakon bombardiranja uklanjani su ostaci građevine i zatrpavano područje na kojem se reaktor nalazio. Kasnije je izgrađena nova građevina.

To su dokumentirali i međunarodni nuklearni inspektori.

Američka administracija u travnju 2008. predstavila je Kongresu obavještajne materijale, uključujući fotografije i podatke koji su upućivali na sjevernokorejsku pomoć Siriji.

IAEA je 2011. zaključila da je uništena građevina vrlo vjerojatno bila nuklearni reaktor koji je Sirija morala prijaviti međunarodnim inspektorima. Agencija je istodobno kritizirala činjenicu da je vojna sila upotrijebljena prije nego što je imala priliku sama utvrditi stanje na terenu.

Izrael je tek 21. ožujka 2018., više od deset godina nakon operacije, službeno priznao da je njegova vojska uništila sirijsko postrojenje.

Gotovo 20 godina poslije: Pronađene 73 tone urana

Novo poglavlje otvoreno je nakon pada Assadova režima 2024. godine.

Nove sirijske vlasti počele su surađivati s IAEA-om, omogućile inspektorima pristup ranije nedostupnim lokacijama i dostavile dokumentaciju o nuklearnim aktivnostima prethodnog režima.

U rujnu 2026. IAEA je objavila da su preostala pitanja iz povijesne istrage razriješena. Agencija je ponovno ocijenila da je Al-Kibar vrlo vjerojatno bio nuklearni reaktor, a utvrđeno je i da je nuklearno gorivo za njega proizvedeno u Siriji.

Približno 73 tone prirodnog urana pronađene u zemlji stavljene su pod međunarodni nadzor. To ne znači da je reaktor bio operativan u trenutku izraelskog napada, ali dodatno rasvjetljava razmjere sirijskog nuklearnog programa.

Priča o Al-Kibaru tako povezuje špijunsku operaciju u Beču, tajnu suradnju Sirije i Sjeverne Koreje, izraelski zračni napad i gotovo dvadesetogodišnju međunarodnu istragu.

Ona također otvara šire pitanje koje je aktualno i danas: gdje završava pravo države na sprječavanje nuklearne prijetnje, a gdje počinje opasnost od jednostranih vojnih akcija bez međunarodnog nadzora?