Dijalog – monolog na rijeci života s Ivonom Skočilić
Otvaranjem izložbe Dijalog - monolog umjetnice Ivone Skočilić, kojom je 13. listopada svečano započeo 7. Napretkov tjedan kulture u Mostaru, Galerija kraljice Katarine Kosače postala je prostorom rijetkog i dragocjenog iskustva u suvremenoj umjetnosti. U vremenu u kojem se od umjetnika često očekuje da progovaraju jezikom tjeskobe, društvenih raskola i egzistencijalnih trauma, velika platna širokobriješke autorice donose drukčiju perspektivu. Ona biraju - optimizam.
Ono što na prvi pogled privlači i zadržava pogled promatrača jest snaga toplog, živog i pulsirajućeg kolorita. Neonske ružičaste, vibrantne narančaste i sunčane žute plohe nisu tek dekorativni elementi, nego postaju izrazom otpora unutarnjoj tami i svjesnog životnog izbora. Naslovima svojih djela Ivona Skočilić daje naslutiti da njezin umjetnički dijalog proizlazi iz iskustava bliskih svima nama: emocionalnih previranja, zamršenih odnosa i trenutaka mentalne iscrpljenosti. Njezina se posebnost, međutim, očituje u odbijanju da tim iskustvima pripiše značenje konačnog sloma. Na njezinim platnima rezovi i lomovi postoje, ali ne djeluju kao znakovi nepovratnog pucanja, već kao nagovještaji promjene, preobrazbe i prijelaza iz jednoga emocionalnog stanja u drugo.
Riječ je o doživljaju života kao neprekidnog kretanja, o sposobnosti da se kroz vlastite lomove prolazi bez patetike koja sputava i bez uvjerenja da nas svaka povreda mora trajno obilježiti. Upravo se ta protočnost najjasnije otkriva dok, krećući se od platna do platna, pratimo rijeku Ivonina unutarnjeg svijeta i ulazimo u dijalog koji je umjetnica pokrenula s nama.
Rijekom boja i emocija
Ivona je svoj dijalog sa mnom započela akrilom na platnu Vraćam se. Nastalo nešto ranije od ostalih radova, ovo platno još uvijek nosi suzdržaniju kolorističku energiju. Kompozicijom dominira nebeskoplava boja, prožeta prozračnim bjelkastim tonovima, dok tamnoplava na rubovima unosi dozu hladnoće i suzdržanosti. Ipak, već se u središtu, ali i uz rubove kompozicije, nazire energija koja će u kasnijim radovima snažnije prostrujati kroz Ivonin prepoznatljivi kolorit toplih narančastih i jarkocrvenih tonova, postupno se rasplamsavajući i otvarajući nove, razigrane svjetove.
Povratak na koji umjetnica upućuje naslovom nije povratak u prošlost ni ponovno uranjanje u stare traume. To je povratak sebi - nježan i trezven, ali istodobno odlučan ulazak u vlastiti prostor slobode nakon svega što je obilježilo prethodne životne etape. Tanke crvene linije koje vijugaju bjelinom platna nalikuju krvnim žilama kojima ponovno struji život, probuđen toplinom njezina kolorita. U tom povratku nema emocionalne bure ni dramatičnih lomova. Prisutna je prije svega smirenost osobe koja je prošla određene životne faze i napokon pronašla put prema sebi. Vraćam se stoga ne djeluje kao završetak putovanja, nego kao njegov novi početak - prvi, mirni korak prema svjetovima koji tek čekaju da budu otkriveni.
Ivona potom nastavlja putovanje radom Pjevat ću što mi srce zna, vodeći me rijekom života koja se na ovom akrilu otvara u dva prepoznatljiva rukavca i potiče maštu na razmišljanje o mogućnosti njihova ponovnog susreta. Slikom dominira velika ploha pastelne ružičaste boje koja, kao i u njezinu cjelokupnom likovnom izrazu, donosi mir, sklad te dubok osjećaj sigurnosti i voljenosti.
Unutar toga toplog ružičastog prostranstva jarko žute i zelene linije, čas strogo ravne, čas meko zakrivljene, funkcioniraju kao vizualni zapisi vremena. Podsjećaju nas na prolaznost i nemogućnost ponavljanja istih događaja, ali i na tajanstvenu mogućnost kružnog gibanja sudbine. Takvo nas gibanje, poput rijeke, svaki put iznova vraća na naizgled poznata mjesta, ali nam pritom donosi novo i zrelije životno iskustvo. Umjetnica kao da nam kroz te vibrantne lukove poručuje da životni tokovi, čak i kada se razdvajaju u rukavce, ne moraju nositi dramu otuđenja, nego mogu otkrivati ljepotu neprestanog kretanja kroz vrijeme i prostor.
Slijedeći Ivoninu rijeku života, dolazimo do novoga akrilnog platna, Maj, koje se kompozicijom izdvaja od ostalih radova na izložbi. Ivona nas ovdje, gotovo neočekivano, poziva na trezveno i staloženo promišljanje o svemu što se događa u vremenu koje neizbježno donosi podjele, grupiranja i razdvajanja.
Platno se pred nama otvara kroz jasno odijeljene plohe. To više nisu meka, ciklična strujanja vremena i zaobljeni tokovi na koje smo se naviknuli, nego vizualna ograničenja i okviri. Čvrste tamnoplave i crne trake presijecaju prostor, stvarajući strukturirane cjeline unutar zelenila proljetne trave i duboke magente. Pa ipak, umjetnica ni ovdje ne dopušta tjeskobi da prevlada. Okviri i podjele nisu prikazani kao kavez ili lom koji uništava dušu, nego kao mogućnost prihvaćanja životnih etapa u kojima se moramo zaustaviti, sagledati vlastiti položaj i preispitati prostor unutar kojega djelujemo.
Rad Budi nježan poziva nas na bezuvjetnu nježnost prema sebi, podsjećajući nas na onaj čisti osjećaj vlastitog bića koji smo susreli već na početku ovoga putovanja, u radu Vraćam se. Svjesni da prošlost ne možemo promijeniti, učimo da je upravo unutarnja nježnost temelj svakog istinskog susreta sa sobom i drugima.
Taj se poziv zrcali u vizualnom jeziku slike, obilježenom blagim pastelnim tonovima ružičaste, lila i sivo-plave boje. U donjem i desnom dijelu platna ističu se dvije duboke, tamne plohe koje narušavaju njihovu mekoću. Poput skrivenih ponora ljudske duše, one upućuju na neistražene dubine našega bića, no njihovu tamu ublažavaju svijetli tonovi i topli žuti akcent. Ivona nam tako poručuje da i najmračnije kutke vlastite duše možemo prihvatiti ako im pristupimo s nježnošću i razumijevanjem. Jer nježnost nije slabost, nego snaga koja nam pomaže sačuvati cjelovitost. Ona nas podsjeća da ljudska duša zahtijeva osobitu pažnju, oprez i duboko poštovanje.
Putujući dalje niz Ivoninu rijeku spoznaje, susrećemo se s platnom čiji naslov nosi bezvremensku istinu: Čovjek samo srcem dobro vidi, bitno je očima nevidljivo. Umjetnica nas podsjeća da se istinske vrijednosti, poput ljubavi, prijateljstva, odanosti i brige za druge, ne mogu izmjeriti ni sagledati fizičkim očima, nego se prepoznaju srcem.
Nasuprot tim nevidljivim vezama stoje teške tamnoplave i crne okomite trake koje se protežu platnom, simbolizirajući materijalnu opterećenost, površni sjaj i emocionalnu hladnoću suvremenog svijeta. Ipak, uz tamne se blokove provlači tanka, vibrantna svijetlozelena linija, znak nade, buđenja i iscjeljenja. Njome nas Ivona podsjeća da, unatoč svemu što nas otuđuje, ostajemo bića koja čeznu za iskrenim emocijama i istinskom bliskošću. Tek kada dopustimo toj unutarnjoj svjetlosti da probije naše obrambene zidove, možemo ponovno progledati srcem.
Nakon što smo ponovno naučili gledati srcem, Ivona nas vodi do platna Živiš u oblacima mala, iz njezina najnovijeg stvaralačkog ciklusa. Ovaj rad podsjeća nas na iskonsku ljepotu koju čovjek nosi u sebi kao dar od Boga. Kompozicijom dominira prozračno plavetnilo, dok se pri dnu izdvaja intenzivno crvena forma, nalik srcu smještenom na tamnoj granici između neba i zemlje.
To srce postaje simbol mosta između zemaljske stvarnosti i unutarnjeg svijeta. Veliki, nježni ružičasti oblak na lijevoj strani platna pritom nije utočište za bijeg od stvarnosti ni znak naivnosti, nego prostor svjesnog izbora dobrote unatoč mržnji i otuđenju koji obilježavaju suvremenost. Ivona nas poziva da upravo u toj nježnosti prepoznamo snagu - nepokolebljivu opredijeljenost za humanost, empatiju i očuvanje vlastite duše unatoč svim životnim težinama.
Naš dijalog s Ivonom zaokružuje se pred platnom znakovita naslova Ne budi me. Ono nas podsjeća da snovi ne moraju biti bijeg od stvarnosti, nego mogu postati prostor iz kojega je sagledavamo iz vlastite, pročišćene perspektive.
Snažni plavi kružni potezi kista, poput zaštitnog luka, uokviruju ružičaste i žute površine, koje možemo iščitati kao simbole ljubavi i prosvjetljenja. Ivona nam tako na završetku ovoga putovanja poručuje da istinska mudrost ne leži samo u sposobnosti razumijevanja svijeta, nego i u spremnosti da ga, unatoč njegovim proturječjima i težinama, nastavimo gledati očima ljubavi i razumijevanja. U tom se apstraktnom snu ne skriva želja za udaljavanjem od stvarnosti, nego potreba da u njezinim izazovima sačuvamo ono najvrjednije u sebi - vlastitu humanost.
Apstraktni svjetovi kao put prema sebi
Na koncu, istinski susret s apstraktnom umjetnošću uvijek je i susret sa samim sobom. U odiseji boja, linija i formi prepoznajemo odjeke vlastitih osjećaja, neizgovorenih misli i intimnih pejzaža. Upravo u toj otvorenosti, u prostoru koji ne nudi gotove odgovore, nego nas poziva da sami pronađemo njihova značenja, leži njezina posebna snaga.
Izložbom Dijalog - monolog Ivona Skočilić ne nudi bijeg od stvarnosti, nego drukčiji način suočavanja s njom. Njezina platna ne poriču životne lomove, emocionalna previranja ni tamne kutke ljudske duše, već nas podsjećaju da i u njima postoji prostor za nježnost, nadu i preobrazbu. Njezin optimizam nije odsutnost boli, nego svjestan izbor da se, unatoč životnim težinama, sačuvaju ljudskost i sposobnost promatranja svijeta otvorena srca.
Upravo u tome leži najdublja poruka ove izložbe: istinska se promjena ne događa nužno u svijetu koji nas okružuje, nego u načinu na koji ga doživljavamo i u odnosu koji gradimo prema sebi i drugima. Kada se udaljimo od Ivoninih platna, dijalog koji je započela ne prestaje. Nastavlja se u nama, nenametljivo nas podsjećajući da se najvažniji pomaci ponekad događaju upravo onda kada zastanemo, osvijestimo vlastitu nutrinu i ponovno naučimo gledati srcem.
Izložba ostaje otvorena do 27. listopada. Ako i vi poželite započeti vlastiti dijalog s Ivonom, njezina vas platna čekaju.
Pridružite se WhatsApp kanalu Bljesak.info i među prvima saznajte najvažnije vijesti iz Mostara, Hercegovine, BiH i svijeta. Na kanalu donosimo kratke, izravne informacije i sadržaj koji ne mora uvijek čekati objavu na portalu. Kanal možete napustiti u svakom trenutku.
-webp.webp)
