Mostar i Hercegovina u znaku Svih svetih: Vjernici obilaze grobove, pale svijeće i prisjećaju se najmilijih

U Mostaru i diljem Hercegovine brojni vjernici ovih dana obilaze groblja, uređuju grobove svojih najmilijih, čiste i ukrašavaju obiteljske grobnice te donose cvijeće, vijence i lampione. Uoči svetkovine Svih svetih i Dušnog dana, groblja postaju mjesta okupljanja obitelji, molitve i sjećanja na preminule članove obitelji, rodbinu i prijatelje.

Posebno je živo u danima koji prethode 1. studenoga, kada mnoge obitelji uređuju grobna mjesta, uklanjaju staro cvijeće, čiste nadgrobne spomenike i pale svijeće. Za brojne Hercegovce to je tradicija koja se prenosi generacijama, a vrijeme oko Svih svetih prilika je i za susrete članova obitelji koji žive izvan rodnog kraja.

Katolička Crkva u nedjelju, 1. studenoga, slavi svetkovinu Svih svetih, dok se u ponedjeljak, 2. studenoga, obilježava Dušni dan, posvećen molitvi za sve vjerne mrtve.

Iako se groblja tradicionalno posjećuju na oba dana, njihovo se vjersko značenje razlikuje.

Svi sveti – slavlje svih poznatih i nepoznatih svetaca

Na svetkovinu Svih svetih Katolička Crkva slavi sve poznate i nepoznate svece, neovisno o tome jesu li službeno kanonizirani. Riječ je o osobama koje su, prema kršćanskom vjerovanju, ostvarile ideal kršćanskog života i postigle zajedništvo s Bogom.

Za katolike je to dan radosti i nade, kojim se slavi pobjeda svetaca nad smrću i njihov ulazak u vječni život. Svetkovina ujedno podsjeća vjernike da je svaki kršćanin pozvan na svetost.

Korijeni obilježavanja Svih svetih sežu u prva stoljeća kršćanstva. U pojedinim krajevima spomen na mučenike prvotno se slavio u proljeće, u uskrsnom razdoblju, a prvi tragovi zajedničkog slavlja svih svetaca zabilježeni su u Antiohiji u 4. stoljeću.

Papa Grgur IV. 835. godine odredio je da se svetkovina Svih svetih u cijeloj Crkvi slavi 1. studenoga.

Dušni dan – molitva za pokojne

Dan nakon Svih svetih Katolička Crkva obilježava Dušni dan, odnosno Spomen svih vjernih mrtvih.

Taj se spomendan razvio nešto kasnije, zahvaljujući benediktinskom opatu Odilonu iz Clunyja, koji je oko 998. godine u Francuskoj uveo običaj molitve za preminule članove svoje redovničke zajednice. Običaj se postupno proširio Katoličkom Crkvom, a 1311. godine potvrdio ga je i Vatikan.

Dušni dan izraz je kršćanske nade i vjere u uskrsnuće i vječni život. Vjernici mole za pokojne, sudjeluju na misama te posjećuju grobove svojih najmilijih.

Običaj molitve za mrtve ima i starozavjetne korijene. U Drugoj knjizi o Makabejcima opisuje se kako je Juda Makabejac nakon bitke prikupio novac za prinošenje žrtve za poginule vojnike, vjerujući u uskrsnuće mrtvih.

''Sveta je i pobožna misao moliti za mrtve da se oslobode od grijeha'', navodi se u toj biblijskoj knjizi.

Zašto se na grobove donose krizanteme i pale lampioni?

Uz molitvu i sudjelovanje u misnim slavljima, jedan od najprepoznatljivijih običaja Svih svetih i Dušnog dana jest ukrašavanje grobova cvijećem i paljenje svijeća.

Posebno mjesto među cvijećem imaju krizanteme, koje cvatu upravo u jesenskom razdoblju. U našoj kulturi simboliziraju sjećanje, žalovanje i poštovanje prema preminulima, ali i snagu potrebnu za suočavanje s gubitkom voljene osobe.

Tradicija polaganja krizantema na grobove dodatno se proširila nakon Prvog svjetskog rata. U Francuskoj je 1919. godine, na prvu godišnjicu primirja, predsjednik Raymond Poincaré potaknuo polaganje cvijeća na grobove poginulih vojnika. Budući da su krizanteme bile među rijetkim cvjetovima koji su cvjetali u to doba godine, korištene su u velikom broju.

Paljenje svijeća u kršćanskoj tradiciji simbolizira svjetlo uskrslog Krista, vjeru i nadu u vječni život.

Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša u jednoj je od svojih homilija naglasio da Svi sveti i Dušni dan ''ne okupljaju nas oko hladnih grobova, nego oko svjetla koje simboliziraju upaljene svijeće''.

''To je svjetlo Krista uskrsloga, svjetlo nade života vječnoga'', poručio je Kutleša.

Upravo zato groblja u Mostaru i Hercegovini ovih dana, uz cvijeće i svjetlost brojnih lampiona, postaju mjesta na kojima se isprepliću tuga zbog gubitka najmilijih, zahvalnost za zajednički život i vjera da smrt nije konačan rastanak.