Otkad je doživio obraćenje, Alan Hržica već 16 godina živi vjeru i o njoj pjeva. Uskoro će održati veliki koncert na splitskim Gripama.
O pjesmi u kojoj progovara o obraćenju, braku i roditeljstvu u vjeri te misijama s kojima ide na nastupe, razgovarao je s našom Lanom Samaržijom za In magazin.
Na glazbenu je scenu Alan Hržica stupio kao pop izvođač. Danas je to glazbeno poglavlje iza njega, a on je nastavio dalje u vjeri. Jedan je od predvodnika glazbeno-duhovne scene u Hrvatskoj.
Nova pjesma ''Aleluja u meni'' progovara upravo o obraćenju, koje je i sam doživio. Nebrojeno puta svjedočio, a onda kroz molitvene grupe drugima pomagao:
''Nije lako svjedočiti jer čovek na taj način nekako otvara svoju intimu prema prema publici, ali nekako idemo uvijek s vjerom da jednog čovjeka, da spasimo jednu dušu, evo što znači kad mladi čovjek upozna vjeru. Puno tog može izbjeći, puno loših scenarija, u životu pomažemo ovisnicima, pomažemo ljudima sa razorenim obiteljima na bilo kojim segmentu jer vjera može čoveku pomoći s tom premisom krećem u akciju'', govori Alan.
Ni koncerte Hržica ne doživaljava kao nastupe, već kao kršćanske misije:
''To je moja, moja nakana je svaki puta da će netko doživjeti ono što sam ja doživio, da će doživjeti obraćenje, da će doživjeti promjenu srca, promjenu života i s time idem na svaku misiju, svaki koncert za mene to je puno više od koncerta'', govori Alan.
Nova pjesma odlična je uvertira i za njegov nadolazeći koncert na splitskim Gripama 25. siječnja.
''Na prvu pjesmu već je narod na nogama. Takvi su Dalmatinci, topli radosni, tako da s nestrpljenjem očekujem Split'', kaže.
Za live album snimljen ispod Kamenitih vrata 2014. osvojio je nagradu Porin. Ovo mjesto za njega simbolizira i početak djelovanja u modernoj kršćanskoj glazbi, ali i života u vjeri:
''Ovdje molitvena zajednica se okupljala svakog utorka i danas to čini, a oni počeci su romantični, tu je bilo 15 mladih svaki utorak na na klinici, tu smo se zaljubljivali ženili, duhovni maturalac. Ovdje su ljudi doživljavali promjenu srca, promjene života, mnogi mladi su prošli kroz ova Kamenita vrata i evo kad stojim tu onda vidim da je ovaj dio Zagreba obilježio moj najosjetljiviji trenutak u životu'', kaže Alan.
Vjeru, kaže, nije teško živjeti. I naravno, svatko se, pa tako i on, susreće s iskušenjima:
''Bilo je uspona i padova. Onako tamo negdje u mojim još 30-im godinama,ali sada već nekako kako idu godine bliže 50-im godinama, sad je na stabilnosti jedna jedna konstanta, dobra konstanta'', govori.
Danas je Alan prije svega obiteljski čovjek, zbog čega je svaki trenutak sa suprugom Rikardom te sinovima Davidom i Leonom doista vrijedan. Tajna sreće leži u jednoj, najvažnijoj stvari:
''Donositi najbolji dio sebe, ne dati svima sve najbolje od sebe, a doma dovesti doma radosne i dobre vijesti svojoj ženi evo to'', zaključio je.
Jer kao otac, na taj je način najbolji primjer. Njegovi sinovi često su mu pratnja i na nastupima, što ga u potpunosti ispunjava:
''Sve više ih zanima i vjera, zanima ih i sviranje i glazba i borilački sportovi, ono tatini sinovi'', otkrio je Alan.
