FOTO | Proslava Ilindana na Solakovoj Kuli u Konjicu okupila stare i mlade
Župa Solakova Kula smještena je iznad kanjona Neretvice, a planinska naselja koja je čine razbacana su uglavnom na području grada Konjica te manjim dijelom na području općine Prozor-Rama.
Župa je posvećena svetom Iliji Proroku, koji se slavi 20. srpnja. Prije rata u ovoj je župi živjelo više od tisuću vjernika, dok ih je danas svega dvadesetak, uglavnom starijih. Unatoč raseljenosti, nekadašnji žitelji i njihovi potomci i dalje dolaze u svoj kraj kako bi se molili, družili i zapjevali.
Povratak zavičaju
Iz praktičnih razloga patron Ilindan obilježava se uglavnom najbližom nedjeljom uz 20. srpnja. Ove godine obilježen je 19. srpnja. Misu je predvodio župnik don Marin Marić, a okupili su se stariji i mladi. Posebno je, kako se navodi, bilo ohrabrujuće vidjeti djecu koja su došla sa svojim djedovima, bakama i roditeljima.
Bila je to ujedno prigoda za razgovor s ljudima koji su došli u svoju župu, ali i s drugima koji su se zavjetovali ili su došli na misu kako bi podržali ove ljude.
-webp.webp)
Kroz razgovore su se prožimale teme povratka iz inozemstva, obnove domova te duboke emocionalne i duhovne povezanosti s rodnim krajem Neretvice.
Povratak u rodni kraj često je motiviran brigom o obitelji i ljubavlju prema djedovini. Nikola Sudar vratio se 2012. godine iz Velike Gorice, zajedno sa suprugom.
"Tu me dočekala i stara majka koja je još uvijek živa, s devedeset i jednom godinom. Uglavnom živim od poljoprivrede. U mirovini sam", kazao je Sudar.
Dodao je kako mu djeca i drugi ljudi dolaze povremeno, kada im to obveze dopuste. Govoreći o svom selu, istaknuo je da je obnovljeno oko 90 posto kuća, ali da mnogi još rade i ne mogu dolaziti koliko bi željeli.
"Dođu kad god koji minut ugrabe, mada su vremena nezgodna za neke velike dolaske, ali Bože moj", rekao je.
Njegovo iskustvo potvrđuje da je povratak u Neretvicu prvenstveno motiviran ljubavlju prema zavičaju. Iako su demografski izazovi prisutni, obnova infrastrukture i osobno zadovoljstvo povratnika pružaju nadu za očuvanje života u ovim krajevima.
-webp.webp)
Sudar priznaje kako odluka o povratku nije jednostavna, osobito u krajeve u kojima danas živi vrlo malo ljudi.
"Nezgodno je, ali ljudi, tko god može nek se vrati na svoje. Ništa ljepše nema od svog kraja. Ništa ljepše na svijetu", zaključio je Sudar.
Duhovni značaj
Proslava patrona privlači i hodočasnike iz udaljenih krajeva, poput bračnog para iz župe Zovik kod Brčkog. Njihov put prema Međugorju, koji traje devet dana, uključio je i zaustavljanje na Solakovoj Kuli kako bi sudjelovali u svetoj misi.
"Moja supruga Božica i ja dolazimo iz župe Zovik kod Brčkog. Danas je naš deveti dan pješačenja prema Međugorju", kazao je Piljo Zečević.
Na putu su, dodao je, prošli Tuzlu, Živinice, Kreševo, Deževice i Bare, a zatim stigli do Solakove Kule.
-webp.webp)
"Ovdje se obilježava patron župe svetog Ilije, pa smo svratili da zajedno s njima slavimo svetu misu", rekao je Zečević.
Sjećanja starijih mještana obuhvaćaju razdoblja prije odlaska u inozemstvo, među ostalim u Njemačku, gdje su proveli radni vijek. Zanimljive su i obiteljske anegdote o podrijetlu nadimaka Renjo i povijesti obitelji Rajić.
Janjko Renjo prisjetio se djetinjstva, školovanja u specifičnim okolnostima te uloge u crkvenim običajima, poput pomaganja svećeniku pri blagoslovu kuća. Rođen je, kaže, u Gornjoj Vratnoj Gori, a 1972. otišao je u Njemačku. Danas živi u Mostaru i u mirovini je.
"Otac mi je bio Rajić, selo Rajić i Gornja Vratna Gora. Djed je imao dvanaestero braće. Jedan je bio od mog djeda ljut kao renj i zato se zovemo Renje", ispričao je.
Renjo ističe kako ga za Solakovu Kulu vežu krštenje, kumstva, školski dani i brojna sjećanja. Prisjetio se i pokojnog župnika Marijana Pešića, kojem je, kaže, pomagao dok je obilazio kuće za blagoslov.
"Ovdje sam se krstio i bio dosta puta kum. Pokojnom župniku Marijanu Pešiću vodio sam konja kada je išao blagoslivljati kuće", kazao je.
-webp.webp)
Govoreći o školovanju, prisjetio se da je u razredu bio jedino hrvatsko dijete iz svoga kraja te da mu početak nije bio lak.
"Ja sam morao ići u školu. Bilo je muslimanske djece trista, a ja sam bio sam. Krio bih se u kut", rekao je.
Kasnije se školovao u Njemačkoj, gdje je, kako navodi, radio i vozio autobus. Unatoč svemu, Solakovu Kulu smatra svojim trajnim uporištem.
"Ovo ovdje je sve naše i ja dok mogu dolaziti, ja ću dolaziti", poručio je Renjo.
Župna zajednica trenutačno broji oko dvadesetak stalnih vjernika, od kojih su većina osobe starije životne dobi. Unatoč malobrojnosti, ljudi iz ovih krajeva snažne su vjere i temperamenta, a svoje vrijednosti nastavljaju živjeti i u mjestima u koja su odselili.
O župi i posjećivanju rodnog kraja govorio je i župnik Solakove Kule don Marin Marić.
Prema njegovim riječima, tijekom godine svaka obitelj ili potomci iz ove župe barem jednom posjete groblja, svetkovinu svetog Ilije, svetog Petra ili neki drugi blagdan, ovisno o mogućnostima.
"Trenutno stanje u župnoj zajednici je takvo da župa broji dvadesetak vjernika koji su većinom starije životne dobi", kazao je don Marić.
Ipak, dodaje kako ga ohrabruje sve veći broj mladih koji pokazuju želju da ožive očevinu i djedovinu.
"Vidi se u skoro svim selima i zaseocima gdje se nešto budi. Od Rolja, od Jasenika, od Požete uvijek niče novi crveni krov. I mene to doista raduje", rekao je.
Naglasio je kako Crkva može podržavati takve procese, ali da u nekim stvarima nema izravne ovlasti.
"Ne gradimo mi putove, ne gradimo rasvjetu. Tu možemo pogurati ili govoriti, ali to ipak nije do nas", kazao je don Marić.
Govoreći o ljudima iz ovoga kraja, istaknuo je njihovu vjeru i povezanost s ognjištima.
"Ovo su ljudi vjere. To su temperamentni ljudi, ljudi koji svoju vjeru trude se živjeti i ondje gdje su otišli. Svaki njihov dolazak meni je vjetar u leđa", poručio je don Marić.
-webp.webp)
Snaga zajednice
Stipo Kolakušić redovito posjećuje Solakovu Kulu još od svoje mladosti, kada je u ovaj kraj dolazio u potrazi za društvom i zabavom. Iako dolazi iz Uzdola, ističe kako osjeća snažnu unutarnju privlačnost prema ovom mjestu, što ga motivira na dolazak gotovo svake godine, posebno u poslijeratnom razdoblju.
Njegovi posjeti često su obilježeni glazbom. Kao svirač harmonike, Kolakušić je godinama uveseljavao nazočne i svirao tradicionalno kolo, nastojeći održati duh zajedništva i u godinama kada je zanimanje za kolo bilo manje.
Mira Piplica, rođena u Bušlju, redovito se vraća u svoj rodni kraj, posebno povodom blagdana svetog Ilije. Ti posjeti za nju predstavljaju povratak korijenima i priliku za obilazak groblja u bivšoj župi, iako danas živi u naselju Šuškovo kod Čapljine.
Iako mlađi članovi obitelji danas uglavnom žive i rade u Hrvatskoj, Piplica ističe važnost edukacije o podrijetlu. Unatoč poslovnim obvezama koje im često onemogućuju dolazak, vjeruje da će mlađe generacije nastaviti tradiciju posjeta Solakovoj Kuli jer im se od malih nogu objašnjava važnost očuvanja obiteljske povijesti.
Mato Remić ističe kako se već tri do četiri godine aktivno uključuje u organizaciju i pomoć tijekom susreta. U početku su posjetitelji morali sami osiguravati hranu i piće, što je bilo izrazito teško zbog visokih temperatura i nedostatka odgovarajućih uvjeta.
-webp.webp)
Prepoznavši tu potrebu, Remić je sa svojim timom, koji čine Danijel, ujak Žarko i Ivan, odlučio pružiti podršku posjetiteljima, osobito onima koji dolaze iz Austrije i Njemačke, kako bi se osjećali dobrodošlo i zbrinuto u svom rodnom kraju.
"Prve godine kad sam došao ovdje, ljudi su sebi donosili pojesti i popiti. Vidio sam da tu treba podrške", kazao je Remić.
Dodao je kako mnogi dolaze iz udaljenih krajeva, a ondje nemaju uvjete za pripremu hrane ili hlađenje pića, osobito zbog velikih vrućina.
"Ovi ljudi dođu iz Austrije, Njemačke i drugih dalekih krajeva. Ovdje ne žive, dođu sa strane i želimo im dati neku podršku", rekao je.
U organizaciji mu, kaže, pomažu Danijel, ujak Žarko i prijatelj Ivan.
"Malo radimo, pomognemo, da ljude podržimo", kazao je Remić.
Solakova Kula ostaje simbol otpornosti i duboke ukorijenjenosti. Iako su rat i ekonomske migracije ispraznili ovaj kraj, proslava Ilindana svake godine iznova pokazuje da veza s rodnom grudom ne blijedi, bez obzira na kilometre i godine provedene u tuđini.
Sve je to potvrdila pjesma koja je radošću odjekivala Neretvicom.
