Kako je Dario Šimić svjedočio vjeru: "Imao sam slavu i novac, ali svoj problem nisam s tim mogao riješiti"

Vijest o uhićenju Darija Šimića odjeknula je u javnosti, posebice jer je 2024. godine u jednoj crkvi otvoreno govorio o svom obraćenju, vjeri i životnim promjenama.

Dario Šimić jedan je od najuspješnijih hrvatskih nogometaša u povijesti. Rođen je 12. studenoga 1975. u Zagrebu, a tijekom bogate karijere nosio je dresove Dinama, Intera, Milana i Monaca.

Kao pouzdani branič ostavio je dubok trag u hrvatskoj reprezentaciji, za koju je upisao 100 nastupa i bio član legendarne generacije koja je osvojila broncu na Svjetskom prvenstvu 1998. godine.

Nakon završetka igračke karijere posvetio se poduzetništvu i sportskom menadžmentu, a u javnosti je poznat i po tome što već više od dva desetljeća njeguje skladan obiteljski život sa suprugom Jelenom, s kojom ima četvoricu sinova.

Gostovao na Duhovno-duhovitim večerima

2024. godine gostovao je na Duhovno-duhovitim večerima, na dobro poznatoj lokaciji na zagrebačkom Svetom Duhu.

U prepunoj crkvi svetog Antuna Padovanskog, u uvodnom dijelu svjedočanstva Šimić je pričao o svojoj velikoj ljubavi prema nogometu i velikom daru za taj sport.

"Premda sam tradicionalni vjernik, u crkvu sam išao jedino kad su bile mise u Italiji, no tada nisam poznavao svoju vjeru, pa sam išao sam nekako na vlastiti pogon i ubrzano sam se trošio. U jednom sam trenutku osjetio anksioznost i opterećenje, kao što vjerujem da se osjeća svaki čovjek u svojem svakodnevnom životu kad mu je nešto teško i da ne može više izdržati. Zato se ljudi i okreću Bogu, da im to lakše prođe", posvjedočio je Šimić, dodajući kako mu u toj fazi nije bilo nimalo lijepo i ugodno.

Kazao je da je imao slavu i novac no da mu to nije pomoglo da riješi svoj problem. 

"Imao sam slavu i novac, ali svoj problem nisam s tim mogao riješiti. Nisam to mogao platiti, uzeti neku tabletu ili liječnika, kako bih riješio problem preko noći. Htio sam da mi je lijepo, da sam sretan, ispunjen i miran. Mislim da to svaki čovjek ovdje želi i da živi za to da mu je lijepo i da je ispunjen", kazao je Šimić.

Mučio se s anksioznošću

Posebno se brinuo zbog dugotrajne anksioznosti koja je trajala danima i iz koje nije vidio izlaz. 

"Zabrinula me ta dugotrajna anksioznost. A pod dugotrajnom mislim da je čak i jedan dan, ili sat dugo. Da ne kažem dva dana ili pet dana. Najgore od svega bio mi je očaj da nema izlaza iz te situacije i to me najviše zabrinjavalo, bacalo čak u depresiju, jer nisam želio živjeti da mi je stalno teško te da sam tužan i nezadovoljan. Nije to bila teška klinička depresija. Morao sam igrati i nastupati pred 60.000 – 70.000 ljudi, što nije lako, jer su oni navijači i oni očekuju i žele rezultat i ne zanima ih kako se ja osjećam. Što je i u redu, jer smo mi i plaćeni za to, Pitao se što raditi. Ljudi znaju u takvim trenucima pronaći izlaz u tome da nešto popiju ili uzmu drogu kako bi im otupjeli osjećaji...", objasnio je.

Odlučio je spas potražiti u crkvi 

"Sjećam se kako se tada nisam mogao previše ni smijati ni plakati, pa sam se počeo zanimati kako to riješiti. Bilo je to 2002./2003. i čuo sam da neki svećenici mole za zdravlje, pa me zanimalo što se tu nudi. Premda je cijela moja obitelj i u komunizmu išla u Crkvu, nismo crpili snagu iz toga. Počeo samo moliti, čitao neke knjige, proplakao sam i bilo mi je lakše, tj. kao da sam u tom trenutku osjetio živoga Gospodina", kazao je Šimić te naveo kako su mu u ruke tada došle i knjige Marije Valtorte, mističarke koja je vrlo iscrpno opisala Isusov život.

Preko knjiga se upoznavao s Isusom te je preko nekih ljudi dobio prigodu produbiti svoju vjeru. 

"Budući da nije bilo interneta preko kojega bih bio stalno uključen, a često smo bili u karanteni i ostajali sami, čitao sam njezine knjige i to mi je bilo kao melem na dušu. Neću reći da me ozdravljala, ali bilo mi je mnogo lakše dok sam je čitao. Tu sam se pobliže upoznavao s Isusom, kako je djelovao i što je točno htio od nas. Dalje sam nastavio tražiti i tu je možda bio važan sportski duh da sam htio ići dalje. Naprosto sam želio da mi je dobro, bez obzira na sve. Preko nekih ljudi dobio sam prigodu produbiti svoju vjeru. Tu je bio i pokojni fra Smiljan Kožul, koji je molio za moje ozdravljenje, ali nisam tada baš imao mnogo vremena, jer sam igrao u Italiji i nisam mogao prisustvovati ovakvim susretima, jer ih nema mnogo u Italiji. Preporučili su mi duhovne vježbe sv. Ignacija Lojole i to mi je mnogo pomoglo, jer sam i to gledao kroz sport. Naime, mi moramo kao sportaši biti u formi i trenirati da bi bili dobri", ispričao je Šimić.

"Ako smo Isusa prihvatili da je istina, put i život, onda gledamo što mi moramo napraviti i čega se mi moramo osloboditi da bi nam bilo bolje i da bi mogli odgovoriti na njegov poziv", posvjedočio je, a na pitanje fra Stjepana Brčine kako usprkos slavi i novcu ostati prizeman i ponizan, kazao je kako nije čudno da su to veliki izazovi.

Bog na prvom mjestu 

Kazao je kako je najvažnije da Boga stavimo na prvo mjesto te će se sve ostalo posložiti. 

"No ako stavimo Boga na prvo mjesto, onda sve ostalo dolazi na svoje mjesto. Ja sam išao svojim snagama, mnogo sam uspio i postigao velike rezultate, ali i najjači kamen kad ga lupiš pet stotina puta sigurno će puknuti. Ali ako stavimo Boga na prvo mjesto, ako idemo na njegov pogon, ako njemu predamo određene stvari u svojem životu, onda nam je mnogo lakše. I upravo taj rad kad čovjek radi na sebi, poput duhovnih vježbi sv. Ignacija, pokazuje kako postati bolji i odgovoriti na Božji poziv. Kroz to sam upoznao i Bibliju, jer sam kao sportaš na neki način poput vojnika odgojen da idem do kraja, da sam uporan i sustavan", odgovorio je Šimić, dodajući kako se ništa nije dogodilo preko noći.

I sam ima četiri sina te zna u kojim su mladi danas izazovima te kako mnogi žele instant rješenja i riješiti s jednim ili dva klika svoje probleme.

Praznovjerje u nogometu 

Na pitanje fra Stjepana Brčine kako gleda na praznovjerje svojih kolega nogometaša, koji se istodobno izjašnjavaju kao vjernici, rekao je kako se radi o tome da oni nisu do kraja produbili svoju vjeru i da ne razumiju što rade.

''Talijani su prvaci u praznovjerju i moj je direktor cijelo vrijeme nosio zbog toga žutu kravatu, a imao je na stotine kravata. Mi sve predajemo Gospodinu i onda smo slobodni i mirni. To je najveće bogatstvo koje čovjek može imati", objasnio je Šimić, dok je na pitanje o braku, obitelji i djeci, kazao kako ima četiri sina od 21., 19., 17 i devet godina te da prolazi s njima sve izazove i probleme mladih te da ih dobro može razumjeti.

"Iskreno, mislio sam da će biti lakše. Premda sam iz tradicionalne obitelji... odmalena sam se molio za svoju djecu i pokušavao im usaditi da naš Bog nije netko o kome se samo priča, nego da konkretno djeluje u našem životu. I da nam pomaže. Skrenuo sam im pažnju i da oni kao mladi, na svoj način probaju proći duhovne vježbe te da pokušavaju živjeti predbračnu čistoću. Možda im to nije logično i zašto to napraviti. Kazao sam im da ako će se boriti za to i poistovjete se s time, imat će mnogo veću šansu napraviti najvažniji izbor u svojem životu, a to je izbor ženidbenog druga. S kojim će biti cijeli život", rekao je Šimić.

Ako nam Bog da križ, zna da ga možemo nositi 

"Mnogo se ljudi žali, a i mi sami, zašto nam je Bog dao ovaj križ. No nije nam ga Bog nužno dao, nego smo ga mi izabrali. Mnogo puta mi izabiremo, pa pitamo Boga zašto nam je to dao. Rijetko kad nam Bog nešto tako daje da to ne možemo nositi. Ako nam daje, onda nam daje da to možemo nositi", kazao je, piše Showbuzz. 

"Uz Isusa pobjeđujemo i siguran sam da svatko, kao i ja sam, želi biti sretan do kraja života'', kazao je Šimić na kraju svojega svjedočanstva.