Što nam danas poručuje kraljica Katarina? Novi zbornik otvara pitanja koja su i dalje aktualna
U povodu 600-te obljetnice rođenja bosanske kraljice Katarine Kosača 23. i 24. listopada 2024. godine organiziran je međunarodni znanstveni skup pod naslovom ''Posljedice nestanka bosanskog kraljevstva''. U organizaciji HKD Napredak Glavne podružnice Mostar i Sveučilišta u Mostaru, a uz angažiranost Miroslava Landeke, Ante Ivića i Dražena Barbarića, 2026. godine u nakladi HKD Napredak Glavna podružnica Mostar i Sveučilište u Mostaru uz partnere HKD Napredak Split i HKD Napredak Dubrovnik objavljen je zbornik radova ''Posljedice pada Bosanskoga Kraljevstva''.
Na skupu je sudjelovalo 29 znanstvenika iz osam država, osvjetljujući ne samo nju, nego i vrijeme koje ju je obilježilo dajući joj nadnacionalni značaj kojim će se baviti plejada znanstvenika kroz stoljeća do suvremenog doba. Veoma je mali broj znanstvenika povjesničara koji su se bavili srednjovjekovljem da nisu u okviru svojih radova izravno ili neizravno tretirali njenu ulogu. Interesantno lijep broj pripada germanskom, talijanskom, francuskom, mađarskom i hrvatskom kulturno povijesnom krugu.
U općoj percepciji neki događaji i osobe vremenom steknu atribuciju legende, oni su zaista postojali ali najčešće su vrela oskudna i vremenom kroz samu obradu i narodnu tradiciju ishode pozitivan ili negativan status legende. Međutim, u slučaju Katarine Kosače znanstvena vrela su izdašna i vjerodostojna i ima ih toliko mnogo da je gotovo pisano potvrđen svaki njen korak od odrastanja do smrti i života post mortem. Pa ipak ona je ušla u legendu, narodnu tradiciju i sačuvala oreol visoko moralne osobe, vjerodostojne državice i konačno neobične duhovnosti po kome se može svrstati u najodličnije osobe svoga pa i sadašnjeg vremena.
Podsjetimo se na osnovne činjenice iz životopisa kraljice Katarine. Povjesničari iznose dvije moguće godine rođenja i to 1424. i 1425. Rodila se u utvrđenom gradu Kosača Sokolu u međuriječju Pive i Tare ili moguće u Blagaju na Buni.
Kći hercega Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić, kćeri posljednjega zetskog gospodara Balše III. Balšića te sestra Vlatko Hercegovića, Vladislava Hercegovića, Mare i Stjepana Hercegovića, koji je, prešavši na islam, uzeo ime Ahmed-paša Hercegović. Majka Katarine Kosače, Jelena Topija Balšić (1407 – 1453) bila je kći Balše III. Balšića (1386 – 1421) gospodara Zete, i albanske plemkinje katolkinje Mare Topije, kćeri Nikete Topija (1388 – 1415), gospodara Kruje i Drača u srednjoj Albaniji. Naime, Balša III., otac Jelene Topija Balšić, bio je sin Jelene Hrebljanović Lazarević, i kneginje Milice.
Preko srpskih dinastičkih veza i veza gospodara Zete i plemića Albanije tvrdi se da je bila jedan od daljih potomaka velikog bizantijskog cara Konstantina. Bila je svjesna koliku plemićku aristokratsku lozu nosi koje seže duboko u povijest i suvremenost. U dokumentima se prvi put spominje 25. XI. 1442. u oporuci svoje prabake Jelene Lazarević, kćeri srpskog kneza Lazara. Od svibnja 1446. bila je udana za bosanskog kralja Stjepana Tomaša s kojim je imala sina Sigismunda.
O njezinu životu između 1461. i 1463. znamo tek da ju je njezin posinak Stjepan Tomašević po stupanju na prijestolje priznao za kraljicu majku, da se za osmanskog pohoda na Bosnu u svibnju 1463. vrlo vjerojatno zatekla u Kozogradu, gdje se našla pod osman. opsadom iz koje se spasila lukavstvom, te da su Osmanlije u plemićkome gradu Zvečaju na Vrbasu nedaleko od Banja Luke zarobile njezina sina Sigismunda i kćer Katarinu.
Nakon bijega iz Kozograda boravila je, od lipnja 1463., na području Dubrovačke Republike, a od listopada iste godine na posjedima svoga brata Vladislava Hercegovića Kosače u južnoj Bosni, a potom neko vrijeme i na šibenskom području, odakle se sa svojim dvorjanicima tijekom rujna ili listopada 1467. brodom prebacila u Italiju.
Po dolasku u Rim živjela je u kući rimskog građanina Jakoba Mentebona, a od 1. X. 1469. u kući u rimskoj četvrti Pigna, nedaleko crkve svetog Marka, gdje je 25. X. 1478. umrla.
Neposredno pred smrt posjetio ju je bos. kralj Nikola Iločki, koji joj je ponudio da prenese svoja zakonita kraljevska prava na njega, što je ona odbila te oporučno ostavila pravo na Bosansko Kraljevstvo papama, koji su je za boravka u Rimu novčano pomagali.
Kralj Tomaš je sa humskim velikašima poput Radivojevića, Klešića, Kovačevića, Vojsalića zaratiti 1444. sa Stjepanom Kosačom, njenim ocem, koji će završiti primirjem i tada kao znak izmirenja zaprosio njegovu kćer Katarinu i vjenčao se u Milodražu uz prethodno obraćenje na katoličku vjeru, pošto je njeno otac vjerojatno bio pripadnik Crkve bosanske.
Naravno, kao vješt humski velikaš na njihovom dvoru su bili predstavnici, savjetnici i dvorski službenici pravoslavlja, Crkve bosanske i katolika. Možemo zamisliti kakva je to duhovna trauma udati se za doskorašnjeg neprijatelja svoga oca, a u isto vrijeme imati krvni odnos sa pravoslavljem i Crkvom bosanskom.
Odgojena i porijeklom te utjecajem svih onodobnih vjerskih denominacija odjednom se našla u funkciji kraljice katoličkog kraljevstva njenog muža te prihvatila tu ulogu dostojanstveno i iskreno iako se nad njim nadvijala prijetnja potpuno novog političko vjerskog svjetonazora u ulozi Osmanske države i islamske vjeroispovijesti. Od tada će ona postati gorljiva katolkinja i voditi kraljevstvo zajedno sa mužem Tomašom pa potom sama po europskom katoličkom uzoru da bi završila život i pokopana u samom centru katoličanstva u Rimu.
Tijekom boravka u Rimu bilo je iznalaženje načina kako osloboditi svoju djecu iz osmanskog sužanjstva. U nastojanju da pronađe posrednika preko kojeg bi mogla stupiti u pregovore s Portom, kao i potrebita sredstva za otkup, ona se 1470. obratila mantovskom markgrofu Ludoviku Gonzagi, a 1474. i milanskome vojvodi Gian Galeazzo Maria Sforzi.
Nakon što su propali svi pokušaj oslobađanja djece, ona se pridružila bratstvu Trećeg reda sv. Franje i u društvu Blažene Djevice Marije. Shrvana bolešću, 25. listopada 1478. preminula u pedeset četvrtoj godini života. Pokopana je u franjevačkoj crkvi Aracoeli, a njezin grob bio je do 1590. zapečaćen nadgrobnom pločom urešenom njezinim likom, grbovima Kosača i Kotromanića, te prigodnim epitafom. Čini se da je pobožnost koju je kraljica Katarina iskazivala tijekom posljednjih godina svoga života ostavile snažan dojam na njezine franjevačke suvremenike, jer se već u djelu Martyrologium Franciscanum iz 1638. spominje kao blaženica.
O djelatnosti Katarine kao bosanske kraljice svjedoče nam i ostatci crkve Presvetog Trojstva koju je dala sagraditi u Vrilima na Kupresu, kao i pismo pape Nikole V. od 18. lipnja 1447. u kojem papa daje oprost za, među ostalim, spomenutu crkvu na Kupresu i za crkvu sv. Katarine u Jajcu koju je također dala podignuti. U BiH je i danas jako štovana, osobito na područjima većinski nastanjenima Hrvatima. Tragični je lik kraljice i hrvatske sudbine.
Oporuka
Sačuvana je Oporuka koju je sastavila 20. listopada 1478. godine. Oporuku je sastavio ovlašteni notar Antun Georgii (Jurjev) pet dana prije smrti po pravilima koji stilski, jezički i juridički sadrže sve formalne elemente vjerodostojnog dokumenta. Kao svjedoci se upisuju rapski arhiđakon u službi kardinala Marka Babi i potom šest franjevaca iz samostana Aracoeli.
Pored uobičajenih odredbi o raspodjeli veoma skromne imovine mjesta i protokola sahrane nalaze se formulacije o nasljeđu bosanske krune.
Po tom testamentu ona pripada njenom sinu ako se vrati iz osmanskog sužanjstva i prihvati katoličku vjeru u protivnom Bosansko kraljevstvo pripada papama, pa znajući da to neće biti uskoro i da se kao jedini simbol vlasti papi predaju kraljevski mač i ostrige.
Uskoro po sahrani papi i kardinalskom zboru u audijeniciji su odnijeli oporuku, vjerojatno Mata Ragnina i Radič Klešić koji ih je rado primio te zaželio da ih uzme svaki kardinal po redu te zapovjedio da se oporuka i odredba o prihvaćanju kraljevstva pohrane u Apostolski arhiv.
Ovakva gesta govori o rangu koji je uživala kod pape iako bez kraljevstva i imutka, jer je čitavo vrijeme u Rimu djelomično izdržavala dvor od donacija pape. Taj čin i dan danas ima simbolično značenje kada se radi o Bosanskom kraljevstvu ili preneseno na suvremeno doba na Bosnu i Hercegovinu kao modernu sekularnu državu. I u njeno doba Bosna je bila suvremena europska država sastavljena od kraljevskih zemalja i zemalja humskih velikaša i njihovih posjeda koji su imali visoku autonomiju u odnosu na kralja kao nositelja suvereniteta, ali su ga priznavali i birali na Saboru koji se zvao Stanak.
Humski velikaši su počesto bili u prijeporu sa kraljem pa čak i ratovali poput Stjepana Kosače, ali postojala je država. Ta država je imala više svjetonazorskih denominacija od katolika, pripadnika Crkve bosanske, pravoslavaca, vlaha i cincara, ali svi su priznavali vlast suverena koji je varirao između pripadnosti Crkvi bosanskoj i katoličanstvu da pretposljednji kralj Tomaš i njegova kraljica definitivno prihvatili katoličanstvo kakvo je bilo tretirano u svim zemljama zapadno europskog okruženja čije države su bile u duhovnoj i političkoj krizi i nisu imali snage pružiti snažniji otpor vodećoj onodobnoj osmanskoj državi.
Čini se da i sadašnja država BiH boluje od istog sindroma razjedinjenosti njenih etničkih sastavnica i nemoći suvremene Europe da utječe na političke subjekte u nalaženju optimalnog pravednog rješenja.
Duhovni obzor kraljice Katarine
Iako podrijetlom iz više kršćanskih denominacija odgojena na dvoru svoga oca Stjepana Kosače ona je udajom za kralja Stjepana Tomaša prihvatila katoličanstvo kao logiku novog smjera kraljevine prema Europi i neospornom autoritetu Papi. To nije bilo puko provjeravanje zbog uloge koju je prihvatila udavši se za kralja katolika, već zbog osobnog duhovnog uvjerenja u misterij i praksi te vjere.
Za života u Bosni je pomagala izgradnju samostana i crkava, a nakon dolaska u Rim postala je članica svjetovnog trećeg reda sv. Franje i u Rimu je u svečanim prilikama nosila habit kao vidljiv znak pripadnosti katoličkoj vjeri.
Odlučila se sahraniti u crkvi sv. Marije in Aracoeli u oltarskom prostoru kako pripada kraljici. Njen duhovni profil će živjeti od tada do suvremenog doba i predstavlja nezaobilazni primjer nad konfesionalnog i nad nacionalnog čovjekoljublja i bogoljublja, ako to možemo prenijeti iz onog vremena na današnje. Stoga su je sljedbenici sv. Franje već u sljedećem stoljeću tretirali kao blaženicu.
Prostor koji su nastanjivali katolici Hrvati kao narod kroz povijest je imao dva kraljevstva i to hrvatsko i bosansko. Hrvatsko je nestalo 1102. godine nakon smrti kralja Zvonimira kada su nastale dinastičke borbe za nasljeđe i tu priliku su iskoristili mađari i kralj Koloman je sklopio ugovor sa dvanaest hrvatskih plemena i time ga prihvatili za kralja.
Ovaj dokument u povijesti je poznat kao Pacta Conventa. I pored toga Hrvati su nastavili raditi na svojim autonomnim narodnim pravima pa će u doba nacionalnog buđenja i Ilirskog pokreta 1848. se probuditi ideja hrvatskog suvereniteta i rasplamsati polemike između mađarskih i hrvatskih povjesničara po kome su ovi osporavali tezu o dobrovoljnom ulasku Hrvata u sastav mađarske države već da se to desilo silom i potpunim preuzimanjem teritorija.
Od tada do danas traju bezbrojne polemike o tom dokumentu među povjesničarima pa i suvremenim političarima obje zemlje. Nestankom hrvatskog kraljevstva feudalno društvo u Bosni dozrijeva i formira se najprije mlada Banovina pa potom kraljevstvo koje će službeno prestati postojati 1463. odlaskom kraljice Katarine i padom Bobovca.
Dakle, Bosansko kraljevstvo katoličkog naroda i drugih će trajati 351 godinu duže od hrvatskog jer ono ima nevjerojatan broj sačuvanih dokumenata, pisanih tragova i artefakata za razliku od hrvatskog koje je zaista postojalo ali povijesna vrela su mnogo skromnija.
Nadgrobne ploče, epitafi i slike
Po vlastitoj oporučnoj želji pokopana je ispred glavnog oltara Aracoeli sa ćiriličnim epitafom. Već 1590. godine franjevci su pomjerali glavni oltar i pomaknuli ga unaprijed pa su grob i nadgrobna ploča izmješteni te će kraljičin lik sa plaštom, krunom i knjigom (molitvenik) biti ugrađeni u pilastar u vertikalnoj formi. Na ploči se nalazi natpis o kraljici Katarini kao kraljici Bosne.
Pošto se tvrdilo da je genetski povezana sa bizantskim carem Konstantinom dubrovački povjesničar Jakov Lucgarija tvrdi 1605. godine u svom djelu da su u Rimu u Konstantinovoj dvorani gdje su oslikani mnogi carevi pa i kraljica Katarina iako do sada to nitko nije prepoznao.
Na temelju te izjave Ivan Kukuljević Sacinski 1856.zaključuje da se u kapitolinskoj dvorani nalazi slika kraljice Katarine i pripisuje velikom slikaru Belliniju. Godine 1874. Ferdo Quiqurez je izradio sliku koja je masovno prihvaćena. Prema ikonografskoj analizi i stilskim karakteristikama djela te kraljičinoj biografiji i recentnoj literaturi 1936. godine ravnatelj Strossmayerove galerije Artur Schneider tvrdi da djevojka na kapitolinskoj slici nikako ne može biti Katarina Kosača, nit se slika može pripisati Belliniju.
U jeku nacionalnog buđenja Hrvata polovinom XIX. stoljeća javlja se potreba i romantičarski zamah izrade slika i skulptura neprijepornih Hrvata pogotovu plemićke i duhovne snage pa su mnogi likovnjaci, bili skulptori ili slikari prikazivali lik glasovite kraljice.
Pošto je općeprihvaćen lik sa navodne slike djevojke jako upitan, tim više što na slici nema nikakvih kraljevskih insignija te sjajne osobe još uvijek nemamo približno vjerodostojnu sliku. Akademski kipar Boris Jovanović je izradio novi tip slike (akrilik na platnu) koji je zaplijenio pažnju mnogih koji su je vidjeli. Umjetnik je vjerojatno promatrao mnoga kiparska i likovna djela te izradio imaginarij kraljice sa jasnim crtama lica, pogledom u budućnost, osebujnim izrazom lica, sa otmjenim i dostojanstvenim stavom.
Čini se da je osjetio bio vremena u kome je živjela i današnju potrebu gledatelja željnog identifikacije sa neospornim autoritetom, a što se uklapa u nevjerojatnu vizualizaciju digitalnog suvremenog svijeta (trend). Izgleda da je umjetnik uspio u svojoj umjetničkoj viziji probiti tvrdu opnu prolaska u kontekst vremena, povezujući prošlost sa sadašnjošću što može samo prava umjetnost.
Na kraju treba istaknuti izuzetne priloge svih autora simpozija, a posebno ističem referat prof. dr. sc. Petra Vrankića, povjesničara sa Teološkog sveučilišta u Ausburgu. U svom radu objavljenom u Zborniku gotovo proročanski poručuje: „Moramo potvrditi da su bosansko-humska vlastela i bosanski kraljevi jednako krivi za propast Bosne i Huma.
Mi današnji nasljednici naših predaka iz XV. stoljeća u Bosni i Humu, mi sinovi i kćeri iz XX. i XXI. stoljeća, mi Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Jugosloveni, Židovi i Pridošli, moramo se danas priupitati, jesmo li mi danas bolji čuvari i veći ljubitelji svoje domovine i revniji poštovaoci svojih susjeda nego što su to bili naši davni preci iz XV. stoljeća?
Vrijedi li i ovdje ona biblijska mudrost: Perditio tua exte Israel – Propast je tvoja iz tebe Izraele! (Usp. Hoš 13,9 – Vulgata) ili drugim riječima: Perditio tua exte, Bosnia et Chulmia, propast je tvoja iz tebe, Bosno i Hume“! U tom članku on kao jedan od rijetkih povjesničara propituje poteze i odluke kralja Tomaša pa potom kraljice Katarine iznoseći hipotetičke alternative mogućnosti da se spasi Bosansko kraljevstvo od požara budućih događaja.
Preporučujem Zbornik širem čitateljskom krugu, a prilog prof. Petra Vrankića bi se mogao tiskati izdvojeno u veoma velikom broju primjeraka te besplatno dijeliti đacima i studentima te svima onima koji se zabrinjavaju za ovu državu i njenu budućnost.
Ponovno valja uputiti posebnu zahvalnost HKD Napredak, Glavna podružnica Mostar što je uspjela uvjeriti toliki broj povjesničara da na poseban način govore o ovoj zemlji.
Na naslovnici Zbornika nalazi se nova slika kraljice Katarine rad akademskog slikara Borisa Jovanovića iz Mostara.
-webp.webp)
