Iz tiska je upravo izašla zbirka eseja ''Pišem ti pismo da više zajedno nismo'' Željka Barišića koju je pisao zadnjih godina kad bi mu tako nešto zgodno palo na pamet - kako kaže - neki pojam, fenomen, nešto što nam je svima zajedničko, na prvi pogled obično, a u svakom vremenu se transformira i ima neko drugačije značenje.
''Shodno tome to sam valorizirao bilo da se radilo o našim navikama, društvenim zanimacijama, igrama, fenomenima i sl. Radio sam to na ležeran način, jer sam predosjećao da je ta opterećenost svakodnevnim svima preko glave, te sam u tekst unio dašak lakoće i neopterećenosti''', kaže autor.
Pa ako želite uploviti u taj magični svijet plesa, disca, nogometa, pisama, hrane, tetovaža ili se pak prošetati po starim stazama djetinjstva, slobodno se javite, knjigu možete dobiti i poštom za 7 eura!
A, evo što o knjizi kaže njezin urednik Marijo Krajinović:
U najnovijoj knjizi kratkih zapisa o svakodnevlju, u esejima, biografskim crticama, povijesno-kulturološkim prikazima autor koji sebe samouvjereno naziva rodonačelnikom punka i predvodnikom novog vala u socijalističkom Posušju, on kormilari nama bliskim, današnjim klincima dalekim, zaljevima nekada svetog trojstva: socijalizma, JNA i rock ‘n’ rolla.
Piščeva plovidbena ruta pritom se zaustavlja na nepatetičnom, ironijskom i autoironijskom bilježenju sitnih i istovremeno monumentalnih Ikona na obalama bivše nam samoupravne Jugoslavije; u svojim sjećanjima evocira jugoruralne i jugo-urbane slike, meandrirajući ih sa služenjem vojnog roka JNA, primanjem Svetih sakramenata, rakitskog i mostarskog školovanja s ludičkim diskursom o obrazovnim središtima bivše Jugoslavije i mogućnostima stjecanja širokog raspona diploma za tada opsežan svijet rada i truda.
U Barišićevim zapisima povijesno se tkanje neskokovito i redovito poigrava toposima idiličnog (ne baš netaknutog) kraja, emigrantskog štemanja o hrvatskoj neovisnosti, gastarbajterskom izvanmentalnom evoluiranju izvan rodne grude, socijalističkoj izgradnji i razgradnji.
Brežuljkaste granice malog hercegovačkog mjesta po imenu Rakitno, odn. njegovog zaseoka Poklečani postupno se brišu kroz autorsku vizuru o 70-im i 80- im godinama referirajući se kratkim i jezgrovitim šetnjama na glazbene perivoje punka, novog vala, diska. Pubertetskim uživanjem u izdvojenosti od onovremenog socrealnog bivstvovanja, tečnim i istovremeno zaigranim etnografskim ekskursima, usputnim, ali raritetnim povijesnoantropološkim podacima biografske memorabilije i intimističke vedute time postižu dodatnu književnu izvornost.
Raosovski, zašto ne i Miloševski (rodijak Ćipa), kod Barišića autopsijskom preciznošću defiliraju svećenici, pankeri, srednjoškolci, na javu izlaze i pazarni dani u Imotskom, Duvnu; na lenti vremena jasno se da uočiti nepravolinijski napredak našeg socijalističkog čovjeka u opreci kobile Crne i traktora, Gastićeve i Samoupravnikove kuće, križa istetoviranog na rukama bosanskohercegovačkih baka i tintanih detonacija po tijelu sadašnjaka.
Među kratkim pričama i u proznim crticama autor kao da oživljava tradiciju rimskih satiričara Horacija, Perzija i Juvenala; susreću se povijesni rakurs i svakodnevni izričaj, poetski malj i vulgarna ziherica. Dijalogičnost, citatnost u obliku starih, nepresušnih, seoskih poslovica i mudrosti, stihovi rock pjesama i čak jednog A.B.Šimića u ovim tekstovima ne službuju onoj taštini sveznajućeg i samosvjesnog alfa-pripovjedača.
A, opet, unatoč svem civilizacijskouljudbenom premazu pisac se ne odriče baš olako one lake i divne prošlosti jednog ubavog i tihog mjestašca.
