Buntovništvo, genijalnost u poeziji i vlastiti nemir u biću velikog pjesnika

Na današnji dan prije 135 godina, 10. studenog 1891. umro je slavni francuski pjesnik Arthur Rimbaud.

Rimbaud je rođen je 20. listopada 1854. godine u Charlevilleu, a prve je pjesme objavio u školskim novinama 1869. te 1870. u časopisu La Revue pour tous. Rane pjesme ispunjene su ironijom i destrukcijom, ali formalno su uglavnom oslonjene na romantičarsku i parnasovsku doktrinu.

Novu, promišljenu poetiku artikulirao je u pismu svojemu profesoru književnosti Georgesu Izambardu u svibnju 1871., tzv. Pismu vidovnjaka (Lettre du voyant), u kojem je osudio sentimentalnu i subjektivnu poeziju i proglasio potrebu za objektivnim pjesništvom ("Ja, to je netko drugi").

Odraz te poetike vidljiv je u pjesmama druge faze, od kojih je najreprezentativnija glasovita poema Pijani brod (Le Bateau ivre). Ona razvija simbol pjesnika preuzet iz parnasovskoga rekvizitarija što se rastvara u gradaciji jarkih slika oniričkog egzotizma.

Poznat je i senzualističko-ontološki sonet Samoglasnici (Voyelles), u kojem razvija temu "obojenoga sluha" izloženu u Baudelaireovim Suglasjima.

Nakon burne veze s pjesnikom Paulom Verlaineom, koja je kulminirala dramatičnim sukobom u Bruxellesu 1873., napisao je zbirku pjesama u prozi Sezona u paklu (Une saison en enfer, 1873), koji sadrži autobiografske i poetološke elemente.

Zbirka je sarkastična pohvala svetogrđu, bijesu, požudi, egoizmu i lijenosti, što nije samo odraz mladenačke pobune, nego i postromantički projekt obnavljanja duhovne i pjesničke tradicije. Sezona u paklu istodobno je ispovijest devetnaestogodišnjega pjesnika i povijest njegova stvaralaštva.

Sljedeća, posljednja zbirka Iluminacije (Les Illuminations), nastala 1872–74., a objavljena bez Rimbaudova znanja 1886. s popratnom bilješkom Paula Verlainea, također se sastoji od lirsko-proznih fragmenata. Još je hermetičnija od prethodne, ali u znaku djelomičnoga prihvaćanja pjesničke i ljudske sudbine.

Nakon Iluminacija napustio je pisanje. Potom je lutao Europom, Egiptom i Etiopijom (gdje je od 1880. trgovao kavom, bjelokošću i oružjem). U Francusku se vratio 1891. bolestan te je umro nakon amputacije noge.

Ključne su teme Rimbaudova stvaralaštva lutanje, pobuna, marginalnost, proročka uloga pjesnika, razaranje svijeta i nada u novo stvaranje te samoodržanje pjesništva. Poezija je za njega magično sredstvo otkrivanja okultne stvarnosti, a njegov zahtjev za vidovitošću i apsolutnom modernošću dobio je priznanje povijesti književnosti.

Rimbaud je ostao zabilježen kao autor prvih slobodnih stihova (pjesme Svibanjski stjegovi, Marina, Kretanje), prije Julesa Laforguea i simbolističkoga pokreta, a naučavao je prije nadrealista da poezija mora prestati biti izričajem ljepote i postati istraživanje nesvjesnoga.

OPŠIRNIJE

Pijani brod (dio pjesme)

Niz bešćutne Rijeke kada se zaputih,
vidjeh da brodari ne vuku me više.
Indijanci drečeć gađali ih ljuti
i na šarene kolce gole ih pribiše.

Pun flamanskog žita, engleskog pamuka,
nemaran da svoju posadu obnovim.
Kad se s brodarima stišala ta buka,
pustiše me Rijeke da po želji plovim.

Kroz plimu, kada se bijesna voda pjeni,
neke zime, gluši od mozga dječjega,
jurih! Ni rtovi morem otplavljeni
nisu osjetili pakla slavnijega.

Moj osvit na moru krsti bura prava,
deset noći ko čep nosili me vali
- što zovu ih vječni valjači žrtava -
ne hajuć gdje feral glupe oči pali.

Slađe nego djeci jabuke ljutina,
jelov trup mi more zeleno probilo,
mrlje bljuvotina i plavoga vina
ispralo, odnijevši sidro i kormilo.

Od tada se kupam u Poemi Mora
i zvijezdama prožet, mliječan, gutam sada
zelen azur, gdjeno, blijed, zanijet, odzgora
katkad utopljenik zamišljen propada,

Gdje, bojeći naglo plaveti, nemire
i spore ritmove u blistave dane,
jača neg alkohol i sve naše lire,
vrije gorka rumen ljubavi predane.

Slobodan i dimljiv, prepun magle plave,
što kroz rujno nebo kao kroz zid letim,
noseć poslastice za pjesnike prave:
lišajeve sunca i slinu plaveti,

Što jurih s pjegama električna sjaja,
luda daska koju roj konjica prati,
kad srpanj tjeraše udarima malja
modro nebo da se u vir sunovrati,

Što drhtah slušajuć riku iz daljina
bludnih Behemota i Malstroma tavnih,
ja, vječiti prelac plavetnih tišina,
žalim za Europom grudobrana davnih.