Prvi ruski dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Ivan Aleksejevič (Alekseevič) Bunjin (Bunin), umro je na današnji dan prije 70 godina, 8. studenoga 1953. u Parizu.
Ovaj pjesnik, novelist i romanopisac, rođen 22. rujna 1870. godine u Voronežu, potječe iz vlastelinske obitelji.
Radio je kao novinar i knjižničar, a kao književnik surađivao sa skupinom oko Gorkoga, mnogo putovao, nije prihvaćao boljševički prevrat, emigrirao 1920. u Francusku, ali nije napuštao rusku tematiku.
U "Prokletim danima" Bunjin piše: "Zar ima toliko ljudi koji nisu znali da je revolucija samo krvava igra zamjene mjesta, koja se uvijek završava tako što narod neko vrijeme uživa i piruje na mjestu gospode, ali prije ili kasnije ipak izvuče deblji kraj?"
U prozi je obrađivao propadanje plemstva i njegove kulture u tradiciji Turgenjeva i Lava Tolstoja, a u kraćoj formi ugledao se na Čehova.
Nobelova nagrada za književnost 1933. značila je priznavanje tradicije ruskog romana, obogaćena francuskim iskustvom (Proust) u autotematizaciji (Arsenjevljev život – Žizn’ Arsen’eva, 1927–39).
Inače, Ivan Bunjin je za Nobelove nagradu prvi put nominiran još 1922. (kandidirao ga je Romain Rolland), no 1923. nagradu je dobio irski pjesnik William Butler Yeats. Sljedećih godina ruski pisci-emigranti kandidirali su i dalje Bunjina, i on je na kraju dobio nagradu 10. 11. 1933.
Bunjin je smatrao da mu je upravo roman "Život Arsenjeva", objavljen 1930. u Parizu, donio Nobelovu nagradu za književnost, jer "majstorski nastavlja i razvija tradiciju klasične ruske proze".
Prema mišljenju velikog sovjetskog pisca i kandidata Nobelove nagrade Konstantina Paustovskog, "Život Arsenjeva" je jedno od najljepših djela svjetske književnosti.
Kao lirski pjesnik kultivirao tradicionalne oblike (soneti), elegičan je, ali uvodi i motive sa svojih izvaneuropskih putovanja.
Tema je prvih njegovih pripovijesti raspadanje plemićkoga ladanja (Suhodol, 1911) i nastup zaostaloga sela (Selo – Derevnja, 1910), pa je Bunjin smatran nastavljačem ruskog realizma, ali se u prozi granice zbiljskoga i simboličnoga često brišu, a gdjekad mu proza ima naglašene ekspresivne vrijednosti, osobito kada je riječ o smrti (Gospodin iz San Francisca – Gospodin iz San-Francisko, 1915) ili ljubavi (Mitjina ljubav – Mitina ljubov’, 1925).
Bunjinov suvremenik, književni kritičar Abram Derman, o pripovijetci "Gospodin iz San Francisca" je napisao: "Prošlo je više od deset godina otkako nema Čehova, i za to vrijeme, izuzev djela objavljenih nakon smrti L. N. Tolstoja, na ruskom jeziku nije napisana ni jedna pripovijetka koja bi se po snazi i značaju mogla usporediti s 'Gospodinom iz San Francisca'".
Filozof Fjodor Stepun, Bunjinov prijatelj, pisao je da u pripovijetki "Mitjina ljubav" Bunjin kroz priču o mladom studentu koji se ne može izboriti sa svojim osjećanjima "razotkriva tragediju ljubavi uopće". U ovoj Bunjinovoj pripovijetki ima i erotskih motiva.
Bunjin je zbirku pripovijedaka "Tamne aleje" smatrao jednom od svojih najboljih knjiga. Pripovijetke iz ove zbirke su više puta ekranizirane i izvođene kao kazališne predstave, a zbirka je inače obvezna lektira u ruskim školama.
Sama pripovijetka "Tamne aleje", po kojoj je cijela zbirka dobila naziv, objavljena je 1938. u New Yorku, a ostale pripovijetke, napisane tijekom Drugog svjetskog rata, objavljene su u Parizu.
Potkraj života objavio je Uspomene (Vospominanija, 1950) s naglašeno kritičkim odnosom prema "sovjetskim" književnicima, a posmrtno je objavljena i nedovršena knjiga Čehov (1955). Prevodio je s engleskoga (H. W. Longfellow, G. G. Byron).
ESHIL
Daleki su dani kad si živio, i mitom
Sad nam se ti dani čine. Strašan si
Zbog njine drevnosti. Strašan si zbog toga
Što, nevidljiv u svijetu dvadest pet stoljeća,
Nevidljivo u njemu prisustvuješ do danas,
I pred tvojom slavom legendarnom
Nemoćno je Vrijeme. Kob je neumitna,
I sve je u svijetu predoređeno Sudbinom,
I blago onim koji se poklanjaju njoj,
Svemoćnoj, što osuđuje na zaborav
Čak djela nad svim djelima. Ali ti pred Adrastejom*
Pognuo si tmurno čelo sa takvim
Dostojanstvom, sa takvom moći duha
Kakva priliči samo bozima
I smrtnome koji se drznu prvi
Da slavi duh i hrabrost smrtnika!
(1903-1906)
* Adrasteja (Neumitna) – drugo ime za boginju Nemesis koja ljudima po zasluzi dijeli sreću ili nesreću, a pojavljuje se na mjestima gdje su prekršena pravila Temide, boginje Pravde.
