Bio je cijenjeni pjesnik i prvi predsjednik Sabora socijalističke Hrvatske
Književnik, partizanski borac i političar Vladimir Nazor rodio se prije 150 godina, 30. svibnja 1876. u Postirama na otoku Braču. Iako je završio studij botanike u Grazu, njegovo životno usmjerenje bila je književnost i prosvjetni rad.
Kao srednjoškolski profesor radio je u Zadru, istarkim mjestima i Zagrebu. Bio je i upravitelj dječjeg doma u Crikvenici, nakon čega odlazi u mirovinu i seli se u Zagreb (1933.). U Zagrebu je dočekao početak Drugog svjetskog rata, a nakon razočarenja u NDH 1942. godine odlazi u partizane s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem.
O njegovom odlasku u partizane izvijestio je čak i Radio London. Tijekom rata počinje se baviti politikom te obnaša dužnost predsjednika ZAVNOH-a, a nakon završetka rata postaje predsjednik Hrvatskog sabora.
Unatoč njegovoj partizanskoj i političkoj karijeri Vladimir Nazor najviše je ostao upamćen kao pjesnik i knjiženik. Kao kuriozitet treba spomenuti da ga je A. G. Matoš nazvao najhrvatskijim pjesnikom.
Veli Jože - najpoznatije djelo
Prvu zbirku pjesama, Slavenske legende, objavio je još 1900. godine, a popularnost stječe zbirkama Knjiga o kraljevima hrvatskijem i Hrvatski kraljevi. Istodobno piše mnogobrojne pripovijetke s motivima iz hrvatske mitologije.
Godine 1908. objavljuje pripovijetku Veli Jože, djelo po kojem će ostati najpoznatiji, a koje je on sam smatrao neuspjelim. Veliki uspjeh kod publike i kritike postižu i njegova djela Medvjed Brundo i Utva zlatokrila.
Tu njegovu fazu obilježava zanimanje za velika metafizička pitanja o odnosu čovjeka prema apsolutu, o povijesnoj sudbini naroda, uranjanje u slavenski i antički mit, jaka utopijska svijest i otvorenost nacionalnim ideologijama.
U godinama I. svjetskog rata i poslije Nazorovo pjesništvo postaje duhovnije i subjektivnije (Intima, 1915; Niza od koralja, 1922; Pjesme o četiri arhanđela, 1927; Deseterci, 1930; Knjiga pjesama, 1942).
U njem se mistički prosvjetljuje pjesnikova svakidašnjica, a uvijek se iznova poduzimlju mislilački napori sa svrhom da se u pjesničkom mediju i na iracionalističkim temeljima ostvari cjelovito viđenje čovjeka, ljubavi, prirode i Boga.
Partizanska lirika
U vrijeme rata i poraća njegova djela imaju naglašeni komunistički stav, pa tako piše Pjesme partizanske, S partizanima, Legende o drugu Titu i druge.
U Nazorovoj partizanskoj lirici očituju se i tendencije kakvih u njega do tada nije bilo, a pojavljuju se i neke lirske vrste prilagođene književnokomunikacijskoj praksi novoga društvenog sustava (aktivističke pjesme, partizanske popijevke, partijske pohvalnice i sl.).
Nazorov opsežan pripovjedački opus dodiruje se s pjesničkim, osobito u dijelu u kojem prevladavaju motivi iz mita, legende i folklora (Istarske priče, 1913; Stoimena, 1916; Arkun, 1920).
Nazor kao prozni pisac pokazao je i smisao za aspekte života strane njegovu pjesništvu, a znao je uvjerljivo i realistički analizirati narav i ponašanje ljudi u društvenim svjetovima svojega djetinjstva i mladosti (Vra Krste, Voda).
Važan su dio Nazorova proznoga opusa i putopisi, napose onaj s putovanja u Egipat (Putopisi, 1942), kao i memoarska proza (Na vrhu jezika i pera, 1942; Kristali i sjemenke, 1949), u kojoj ima više zanimljivih osvrta na pojave iz hrvatskoga književnog života.
Nazor je i mnogo prevodio s talijanskoga i njemačkoga, a ponešto i s francuskoga. Osobito se cijene njegovi prijevodi lirike G. D’Annunzija, G. Pascolija i J. W. Goethea.
Vladimir Nazor umro je u Zagrebu 19.lipnja 1949. godine.
