Aleksander Aleksandrovič Blok, vodeće ime ruskog simbolizma

Na današnji dan prije 105 godina, 7. kolovoza 1921. u Sankt Peterburgu je preminuo znameniti ruski pjesnik Aleksandr Aleksandrovič Blok, najznačajniji predstavnik ruskog simbolizma.

Blok je i rođen u Sankt Peterburgu, 28. studenog 1880, a odrastao je u krugu petrogradske intelektualne elite. U rodnom je gradu studirao pravo i filologiju.

Njegova prva zbirka Pjesme o Divnoj Dami (Stihi o Prekrasnoj Dame, 1904) odlikuje se kultom vječne ženstvenosti, s osloncem na filozofiju Vladimira Solovjova i poetiku njemačke romantike.

U ciklusu Grad (Gorod) središnje mjesto ima pjesma Neznanka (Neznakomka, 1906), koja zbilju predgrađa povezuje s mistikom "očekivanja". Ciklus Snežnaja maska (1907) razvija metaforičke nizove, a zvučanje stiha nadjačava smisao.

Talijanske pjesme (Ital’janskie stihi, 1909) izriču čuvstva prema Madoni talijanske renesanse, i oslobađaju Blokov eros, a već je u kazališnom tekstu Balagančik (1906., redatelj V. E. Mejerhold) i pjesničkoj zbirci Blok ironizirao simbolističku mistiku i vlastite iluzije.

Romantično-simbolična je drama Ruža i križ (Roza i krest, 1913). Pjesme o Rusiji (Stihi o Rossii, 1915) otvaraju razdoblje pojačana zanimanja za povijesnu sudbinu domovine. Ono kulminira "eurazijstvom" teksta Skiti (Skify, 1918), ali najveća priznanja stječe poema Dvanaestorica (Dvenadcat’, 1918), disonantna montaža različitih ritmova prevratničke i zločinačke ulice (ophodnja Crvene garde) sa završnim naglaskom na pojavi Krista.

Blok napušta silabotonički stih, premda se ranije, u nezavršenoj poemi Odmazda (Vozmezdie, objavljenoj 1919) s motivima suvremene povijesti, bio vratio tradiciji ruskoga jamba.

Blok naglašava svoj glazbeni doživljaj svijeta ("slušajte glazbu revolucije!") i postiže nenadmašeni eufonički sklad stihova, ali izriče i disharmoniju katastrofičnog svijeta.

Djevojka iz spoleta

Struk ti je vitak, ko crkvene svijeće.
Pogled – ko sablja kad blještavo krene.
Ne žalim, djevojko, sastanka sreće –
Pusti, ko žreca, na lomaču mene!

Sreću ne zahtijevam. Ni ruke nježne.
Zar da te povrijedim nježnošću grubom?
Samo, ko umjetnik, gledam kroz vriježe
Dok bereš cvjetove – i pijem ljubav!

Mimo, sve mimo, maestralko, idi,
Suncem umivena – Marijo! Dozvoli
Oku – da anđela nad tobom vidi,
Srcu – od bola da najslađeg boli!

U lokne crne ti uplićeš redom
Skupi dijamant od stihova tajnih.
Bacam u zaljubljeno srce žedno
U izvor tavni tih očiju sjajnih.