U svijetu koji se raspada, na tom bojnom polju opustošene zemlje, gladnih i spaljenih, s povećanim carinama za 1000 posto, a sniženim razumom za isto toliko ispod nule, dramiti značiti pristati na takvu stvarnost.
Ne, to ne može biti. Od takve stvarnosti se mora pobjeći, ovakav apsurd užasa se mora ismijati, mora mu se smijehom pljunuti u lice i pustiti da se pljuvačka sliva niz zlatne, sijede, rijetke, licemjerno začešljane predsjedničke kose. Mora ga se srušiti. Pa početi ispočetka. Jer ne treba dramiti za ovakvim svijetom. Treba komedijati za novim.
Međutim, kako početi? Možda oksimoronom? "Seljačkom operom"? Predstava nastala prema tekstu mađarskog dvojca, kompozitora Darvasa Benedeka i redatelja i glumca Pintéra Béle, a u režiji Andrása Urbána te izvedbi Narodnog pozorišta u Sarajevu, donosi upravo jednu oksimoronsku jedinstvenost na kojoj počiva sadašnji svijet, nagoviještenu već u naslovu, a i provedenu u samom konceptu: svadbe s orkestrom, reklame s mjuziklom, vašarskog sa svečanim, kiča s umjetnošću, sapunice s misterijom, komedije s tragedijom, seljačkog s građanskim, slobode s totalitarizmom, laži s istinom.
Uzvišenih papirnatih buketa koji podsjećaju na meduze u paralelnom svijetu, dok ih u ovome nadjačava miris tek zaklanog janjeta kao svadbenog poklona. I zaista ovo uporno paradoksalno sučeljavanje suprotnosti će funkcionirati gotovo kao punk i poezija, a njihove nesavršenosti, sitne pretencioznosti i velike banalnosti će se neprestano nadopunjavati u nezaustavljivom ritmu, dok orkestar obuzimajuće svira, ne dozvoljavajući predah, a grješnici se vesele i plaču u reklami za frižider i sa suhim kruhom na stolu. "P'da", kao što kaže lik Imre Balonja.
A onda? Onda treba otići na "Večeru budala". Ima jedna odgovarajuća na sceni Pozorišta mladih Sarajevo. Napisao ju je Francis Veber, a postavio Adis Bakrač. Ono što određuje Veberov komad jeste čvrsta dramaturška struktura, s izrazito jednostavnim ali krajnje uvjerljivim zapletom, s likovima suprotnih stremljenja koja dovode do konstantnih sukobljavanja, a koji se (ne)očekivano pojavljuju na vratima stana, dolaze i odlaze, s dijaloškim mikro olujama koje zalaze u sve pore života, s radikalnim, a opet jedinim logičnim preokretom i raspletom koji svemu daje sasvim novi smisao.
Zbog same Veberove dramaturgije koja počiva na izokrenutoj stvarnosti, a koja je u cjelini zadržana u ovoj predstavi u kojoj inače nije angažiran dramaturg, naslov "Večera budala" se nameće kao najbolji prijevod koji definira sve likove kao budale, savršeno skriva konačno lice komada.
Na svu sreću, ovo je "samo" komedija koja treba zabaviti publiku, pa u njoj i ne treba tražiti velika umjetnička dostignuća ili društvene zaključke.
Ovo nije predstava koja ima za cilj da probudi empatiju kod gledatelja, ona ne progovara o usamljenosti niti je analizira kao društveno pitanje. Ona se autorski ne dotiče postojanja suvremenog čovjeka niti njegovih najvažnijih potreba, ljubavi i zadovoljstva, znanja i talenta.
"Večera budala" je predstava koja čistim jezikom komedije izjednačava pametne i budale, i dok se prvim mi smijemo, ovi drugi se još glasnije smiju nama. Ali, danas je dozvoljeno smijati se, zar ne?
U smijehu se treba dobro preznojiti, jer onda po pravilu dolazi život, grane moralnih pitanja koje bodu u oči, koliko god se pokušavalo sklonuti od njihovih oštrih vrhova. Zbog toga treba izgraditi vlastiti kuću, koja će štititi od prošlih oluja i novih ratova. A gdje je sigurnije nego u pozorištu, gdje se prije spavanja čitaju bajke, one o tom istom teatru, naravno, za ljepše snove i trezvenija jutra.
Srećom pa je prvi poklon "na naselje", "Bajka o pozorištu" Narodnog pozorišta Mostar, prema komadu Vladimira Đurđevića, a u režiji Ferida Karajice, uz scenografiju i kostimografiju Sabine Trnke. Jer, moglo bi se desiti da bajka prisjedne, pa se valja probuditi nespreman, u tek izgrađenom raju koji se vrlo lagano može pretvoriti u čistilište političke kulise ili reklamnog panoa za predizborna obećanja. Politika uvijek napada prva, ali smrdi zadnja, a njene hinjske oblike jedino može prepoznati glumac i transformacijom u stvarne figure, skrenuti pažnju na naivnost mladosti koja, ne očekuje baš odmah, nakon useljenja, posjetu cinizma pragmatičnih odraslih. A za vlastitu kulturu se treba nekako izboriti, ponekad i bez mačeva.
Nakon prve bitke, život će uskoro i barem jednom, nove stanovnike smjestiti u situaciju u kojoj će se morati postaviti pitanje: siromaštvo ili krađa? I to pitanje će doći iznenada, u najgorem mogućem trenutku, "jednog kišnog jutra koje je trebalo biti obično, kao i sva prije njega" i morat će se odgovoriti. Kao što su to morale "Tere i Luce", u predstavi Planet Arta i redatelja Marka Torjanca. Dovoljno napeta da bude triler, dovoljno duhovita da bude komedija, dovoljno realistična da podržava život.
Od sada se više neće moći smijati tek tako, jer sa životom dolazi i smrt, ista ona od koje se i pobjeglo, a smrt u svijetu teatra očekivano donose "Lažljivci", koji ovaj put užurbano stižu iz Gradskog pozorišta Podgorica, prema tekstu Anthonyja Neilsona i u režiji Marka Manojlovića.
Kako ismijati smrt i učiniti je lažnom? Dajte policajcima da prenesu lošu vijest. Ali kako uopće pobijediti smrt. Nemoguće ili neophodno? Čak ni u teatru? Jednostavno nema vremena, jer nakon smrti dolazi pravda. Ako je ima. A u novom svijetu je mora biti i samo je treba posuditi od Heinricha von Kleista i pronaći u "Razbijenom krčagu", kao što je to uradilo Narodno pozorište Republike Srpske, u režiji i adaptaciji Tatjane Mandić Rigonat. U sudnici koja prokišnjava, cinični muški smijeh odzvanja točno toliko da u potpunosti nadjača ženske glasove koji svjedoče zloupotrebi položaja, koji više ne mogu, ne žele i neće da prešućuju seksualnu ucjenu, pa makar se morali izboriti za jedini dostupni mikrofon, čvrsto prigrljen rukama privilegiranih.
Zli glasovi će sada reći. Pa to je već isti onaj svijet iz kojeg smo pobjegli. Glavni negativac sudac Adam je lice i naličje sadašnjosti, a ne prošlosti. I to je sasvim točno. Novi svijet je i izgrađen da bi se srušio, i treba ga zdrobiti čim počne nalikovati na stari. Srećom, to će učiniti "Armagedonci" Teatra Exit te autorice, redateljice i glumice Sanje Milardović, koji su novo mjesto za život slučajno pronašli u fundusu pozorišta i nakon što je sve nestalo u armagedonskoj kataklizmi. Ali bez brige, jer neko će već naići. U komediji uvijek neko naiđe za neko dobro. U drami se slučajno nailazi samo u ime zla.
