Footloose na mostarski način
U petak je u Mostaru, u dvorištu stare knjižnice Univerziteta "Džemal Bijedić", AMD Teatar izveo "Footloose", predstavu koja je kroz ples, glumu i priču o slobodi otvorila prostor za promišljanje o mladosti, autoritetu i odnosu prema prošlosti.
"Footloose", predstava A Midsummer's Dream Theatrea, poznatog i kao AMD Teatar, adaptacija je poznatog filma iz 1984. godine i njegova remakea iz 2011., priče koja govori o slobodi, društvenim zabranama i sukobu generacija. Međutim, kada se ta priča preseli u grad koji još uvijek pregovara sa svojom prošlošću, ona prestaje biti samo priča o plesu i postaje priča o pravu i potrebi generacija koje dolaze da ne budu zatočenici događaja u kojima nisu sudjelovali.
Roger Ebert, američki filmski kritičar i dobitnik Pulitzerove nagrade, svojedobno je originalnom filmu zamjerio nedovoljno konzistentan dramaturški luk, osobito u razvoju lika pastora Moorea, čija se transformacija prema završnici događa prebrzo i bez dovoljno uvjerljive unutarnje gradacije. U mostarskoj adaptaciji taj je dramaturški luk postavljen znatno čvršće. Odnos između straha, autoriteta, slobode i potrebe mladih za vlastitim životom postupno se razvija, pa završna transformacija odnosa među likovima ima veću dramaturšku težinu.
No prije svega treba reći jednu stvar: riječ je o mladim amaterskim izvođačima, od kojih su neki prvi put stali pred publiku, a koji su pokazali iznimno visoku razinu profesionalizma. To nije nevažna okolnost, nego jedan od ključnih dojmova predstave. Gledala sam profesionalne kazališne produkcije, izvedene u daleko povoljnijim i tehnički kontroliranijim uvjetima, u kojima su se događale pogreške koje su znatno snažnije narušavale izvedbu. Ovdje su se nepredviđene situacije događale, ali ih izvođači nisu dopustili pretvoriti u problem. Nadigrali su ih, prilagodili im glumačku igru, a po potrebi i vizualni i tehnički tijek izvedbe, bez gubitka koncentracije i dramaturškog kontinuiteta.
Jedan od možda najupečatljivijih takvih trenutaka bio je vatromet koji se, nevezano uz predstavu, odvijao u gradu tijekom izvedbe. Njegov zvuk i vizualni intenzitet mogli su lako narušiti koncentraciju izvođača i prekinuti scenski kontinuitet. Međutim, ansambl je i tu vanjsku okolnost uspio apsorbirati bez vidljivog gubitka kontrole nad izvedbom. Upravo sposobnost da se ono što nije bilo predviđeno pretvori u dio izvedbenog iskustva, umjesto u njezin problem, pokazala je njihovu scensku zrelost.
Ta se zrelost osobito vidjela u načinu na koji je predstava dramaturški vođena. Produkcija traje oko sat i četrdeset pet minuta, a njezin ritam gotovo cijelo vrijeme zadržava pažnju gledatelja. Režijski je izvedba postavljena tako da se energija predstave koncentrira oko odnosa Rena i pastora Moorea. Zbog toga se ni u trenucima kada glavni glumac nije na sceni ne osjeća dramaturški pad ili gubitak središta predstave. Ansambl uspijeva održati napetost i kontinuitet, što je posebno zahtjevno u predstavi ovakvog trajanja i s mladim izvođačima.
Zanimljivo je da se publici na početku nije obratio netko izvan ansambla, nego upravo glumica koja će potom preuzeti lik pastora Moorea. Ona je, ispred ostalih izvođača, publici dala tehničke informacije vezane uz izvedbu, a zatim ušla u samu predstavu. Taj postupak nije djelovao kao puko organizacijsko rješenje. Naprotiv, izvođačica je od samog početka uspostavila odnos s publikom, a potom taj odnos prenijela u scenski prostor i preuzela svoj lik. Time je prijelaz između neposrednog odnosa izvođačice s publikom i njezina ulaska u fikcionalni svijet predstave postao vidljiv, ali ne i ometajući.
Glumačka ekipa pokazala je snažno scensko samopouzdanje i međusobno povjerenje. Replike su bile precizno tempirane, reakcije usklađene, a posvećenost igri na zavidnoj razini. U tom smislu, mladi izvođači pokazali su razinu scenske discipline koja ih je u pojedinim trenucima približila razini scenske sigurnosti koju često očekujemo od znatno iskusnijih kazališnih ekipa.
Vrijedi istaknuti i glumačku transformaciju izvođačica koje su preuzele muške likove. Njihove interpretacije nisu ostale na razini pukog kostimskog ili vizualnog oponašanja, nego su karaktere gradile kroz držanje tijela, glas, gestu, ritam i odnos prema drugim likovima. Upravo zato spol izvođača nije postao prepreka uvjerljivosti lika, nego dodatni prostor glumačke igre.
Posebno je dojmljivo bilo napuštanje konvencionalne granice između izvedbenog prostora i gledališta. Izvođači nisu ostajali ograničeni na prostor pozornice: prolazili su središnjim prolazom kroz gledalište, dok se radnja u jednom trenutku nastavila s desne strane gledališta, a zatim su glumci ulazili i s njegove lijeve strane. Takav prostorni raspored otvorio je izvedbu prema publici i stvorio neposredniji odnos između izvođača i gledatelja. Izvođači su u taj postupak ušli otvoreno i s punim povjerenjem u publiku.
Zvuk i rasvjeta bili su vrlo precizni i dobro usklađeni s glumačkom igrom, a tehnička izvedba uspješno je pratila ritam predstave. To je osobito važno u prostoru na otvorenom, gdje se akustički uvjeti mogu mijenjati i gdje je teško unaprijed u potpunosti kontrolirati način na koji će se glasovi i zvuk širiti prostorom. Unatoč tome što izvođači nisu koristili razglas, glasovi su ostajali puni, jasni i primjereno prilagođeni prostoru.
Glumački pokret bio je energičan i odvažan, ali nije djelovao slučajno. Tjelesnost je u ovoj predstavi jedan od osnovnih nositelja značenja. Riječ je o produkciji u kojoj ples nije tek atraktivni dodatak dramskoj radnji, nego jedno od temeljnih dramaturških sredstava kroz koje se grade likovi, odnosi i značenja.
Predstava pritom koristi simbolički jezik koji otvara prostor za različita čitanja, hrabro rezonirajući s društvenim napetostima i potrebama.
AMD Teatar napravio je predstavu koja ne traži od publike samo da gleda, nego da se zapita. I možda je upravo u tome njezina najveća vrijednost.
"Footloose" nije samo priča o plesu. On postaje metafora potrebe da se izađe iz zadanih obrazaca, da se mladima otvori prostor za vlastiti glas i pogled prema budućnosti. A sve ostalo što ćete u predstavi prepoznati ostavljam vama.
Ja mogu samo zaključiti da Mostar ima prekrasnu mladost koju trebamo sačuvati.
-webp.webp)
-webp-wm.webp)
