Žene, kafane, bolest i pjesme koje svi znaju: 35 godina bez Tome Zdravkovića

Na današnji dan prije 35 godina, 30. rujna 1991., umro je Toma Zdravković, jedan od najprepoznatljivijih pjevača i autora nekadašnje Jugoslavije. Imao je samo 52 godine, a iza sebe je ostavio pjesme u kojima su se gotovo nerazdvojivo miješali njegov stvarni život, nesretne ljubavi, kafane, bolest, rastanci i boemski način života. RTS ga je godinama poslije opisao kao čovjeka koji je ''cijelim svojim bićem živio gotovo sve svoje pjesme''.

Toma, punim imenom Tomislav Zdravković, rođen je 20. studenoga 1938. u Aleksincu, a odrastao je u Pečenjevcu kod Leskovca. Upravo je jug Srbije postao mjesto njegovih prvih ozbiljnijih dodira s glazbom i kafanskom publikom, mnogo prije nego što će njegove pjesme postati poznate diljem Jugoslavije.

Od siromašnog mladića do kafanskog pjevača

Počeci nisu bili glamurozni. Priče iz tog razdoblja govore o mladiću koji je živio skromno i koji je prve prilike tražio upravo u leskovačkim kafanama.

Jedna od najpoznatijih anegdota veže ga uz Silvanu Armenulić. Prema godinama prepričavanoj priči, ona ga je čula kako pjeva u Leskovcu i prepoznala njegov talent, a poznanstvo sa Silvanom poslije je imalo važnu ulogu u njegovu profesionalnom usponu. I biografski film ''Toma'' iz 2021. upravo njihov susret prikazuje kao jednu od ključnih prekretnica njegove karijere. 

Kafana je za Zdravkovića ostala mnogo više od mjesta nastupa. Bila je prostor u kojem je učio publiku, slušao tuđe životne priče, ali i pretvarao vlastite poraze u pjesme.

Njegov stil razlikovao se od klasične narodne glazbe. Pjesme su često imale elemente šansone, jednostavne melodije i tekstove o ljubavi, gubitku i samoći, a njegov glas nije bio demonstracija vokalne snage koliko način pripovijedanja. Wikipedia

Prva ploča i anegdota koju nije zaboravio

Prvu ploču snimio je početkom 1960-ih. No uspjeh nije došao preko noći.

Zdravkoviću se pripisuje anegdota iz vremena nakon izlaska prve ploče. Ušao je u prodavaonicu ploča u Beogradu i čuo dvije djevojke kako traže upravo njegovu snimku. Kada ju je prodavačica pustila, jedna od djevojaka navodno je pohvalila njegovo pjevanje, ali se zatim neugodno izrazila o njegovu izgledu.

Toma je poslije kroz smijeh govorio da je brzo izašao iz trgovine kako ga ne bi prepoznale. Anegdota se godinama prenosila u tekstovima o njegovu životu i dobro opisuje njegovu sklonost samoironiji.

Žene su dobivale imena u njegovim pjesmama

Velik dio Tomina opusa nije nastao iz izmišljene romantike.

U njegovim pjesmama pojavljuju se Danka, Branka, Ljiljana, Sanja, Jelena i druga ženska imena, a uz mnoge su se poslije vezale stvarne osobe iz njegova života.

Posebno je poznata priča o pjesmi ''Danka''. Danka Novović, tada poznata televizijska spikerica, poslije je govorila kako su se ona i Zdravković upoznali na koncertima i priredbama koje je vodila diljem Jugoslavije. Prema njezinu svjedočenju, Toma se zaljubio u nju, dok ona nije uzvratila na isti način.

Jedna od najtužnijih priča veže se uz pjesmu ''Buket belih ruža''. Prema svjedočenjima i kasnijim biografskim zapisima, pjesma je nastala nakon smrti Slavice, njegove mladenačke ljubavi. Taj dio Tomine biografije godinama je dodatno učvršćivao sliku autora koji nije odvajao privatni život od glazbe. 

Amerika, Kanada i bolest

Tomin život tijekom 1970-ih postajao je sve burniji. Uz ljubavne lomove i probleme s alkoholom pojavili su se i ozbiljni zdravstveni problemi.

Otišao je iz Jugoslavije, najprije u SAD, a potom u Kanadu. Ondje je upoznao Gordanu, s kojom je ostao u braku do kraja života. U Torontu im se rodio sin Aleksandar. Nakon liječenja i operacija njegovo se stanje privremeno stabiliziralo, a obitelj se krajem 1970-ih vratila u Jugoslaviju. 

Povratak je donio i novu fazu karijere.

Pjesme poput ''Umoran sam od života'', ''Prokleta nedelja'' i ''Danka'' pronašle su veliku publiku, a Toma se ponovno vratio u središte glazbenog života.

Sam je nakon povratka govorio da je imao ''više sreće nego pameti'', svjestan da su ga bolest, novac i slava nekoliko puta doveli do ruba.

Prvi veliki solistički koncert čekao je desetljećima

Zvuči gotovo nevjerojatno da je čovjek koji je već dugo bio poznat prvi veliki solistički koncert u beogradskom Domu sindikata održao tek u veljači 1982., nakon više od dva desetljeća bavljenja glazbom.

Do tada je već imao status gradske legende.

Na koncertima su se pjevale pjesme poput ''Danka'', ''Ciganka'' i ''Prokleta nedelja'', a upravo je početak 1980-ih označio jedan od njegovih najvećih povrataka. 

Tomu publika nije doživljavala samo kao izvođača. Njegova biografija postala je gotovo sastavni dio pjesama. Ljudi su znali za njegove brakove, alkohol, bolesti i financijske uspone i padove, a on sam nije previše pokušavao odvojiti privatni lik od onoga na pozornici.

''Jedino glazba može da me ispuni do kraja'', govorio je u jednom od svojih razgovora, dodajući da od glazbe živi i za nju živi. 

Oproštajna turneja, ali publika ga nije puštala

Bolest se ponovno ozbiljno javila tijekom 1980-ih.

Godine 1987. krenuo je na turneju koja je najavljivana kao serija oproštajnih koncerata. Umjesto tihog povlačenja, uslijedila je golema reakcija publike. Prema biografskim zapisima, Dom sindikata u Beogradu bio je danima pun, a sličan interes pratio ga je i u drugim gradovima Jugoslavije.

U tom razdoblju pjesme poput ''Da l' je moguće'' i ''Kafana je moja sudbina'' dodatno su učvrstile njegov status.

Naslov ''Kafana je moja sudbina'' gotovo se pretvorio u sažetak njegove javne slike.

Kafana je kod Tome bila i pozornica i dnevni boravak, mjesto slavlja i poraza, prostor u kojem je trošio novac, upoznavao ljude i nalazio teme za nove pjesme.

Posljednji mjeseci

Zdravković se godinama borio s rakom prostate. U proljeće 1991. bolest ga je ponovno teško pogodila, a posljednje mjesece proveo je na liječenju na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. 

Umro je 30. rujna 1991, imao je 52 godine.

Njegova smrt dogodila se u trenutku kada se zemlja u kojoj je izgradio karijeru već raspadala u ratu, pa su vijesti tih mjeseci bile potpuno drukčije od razdoblja u kojem su njegove pjesme odzvanjale kafanama i koncertnim dvoranama diljem Jugoslavije.

Čovjek čiji je život postao film

Tri desetljeća nakon njegove smrti priča o Tomi dobila je novi život.

Biografski film ''Toma'', u režiji Dragana Bjelogrlića, svjetsku je premijeru imao 2021. na zatvaranju 27. Sarajevo Film Festivala. Milana Marića publika je gledala u naslovnoj ulozi, a film prati Zdravkovićevo djetinjstvo, susret sa Silvanom Armenulić, uspon, ljubavi, boemski život i posljednje razdoblje bolesti. 

Sarajevo Film Festival opisao je film kao impresionistički portret čovjeka kojega publika nije pamtila samo po pjesmama nego i kao velikog boema.

Popularnost filma pokazala je koliko je Toma ostao prisutan i među generacijama koje ga nikada nisu gledale uživo.

''Prokleta nedelja'', ''Dotakao sam dno života'', ''Danka''

Iako se oko brojnih priča iz njegova života tijekom godina stvorila mješavina činjenica, anegdota i kafanske mitologije, jedno je mnogo teže osporiti – njegove su pjesme nadživjele vrijeme u kojem su nastale.

''Prokleta nedelja'', ''Dotakao sam dno života'', ''Danka'', ''Kafana je moja sudbina'', ''Umoran sam od života'', ''Ciganka'' i brojne druge desetljećima se ponovno izvode i slušaju.

RTS je zabilježio da su mu u Pečenjevcu podignuti spomen-česma i obilježje, dok je u Leskovcu, gradu u kojem je počinjao, podignut spomenik.

Trideset i pet godina nakon njegove smrti Toma Zdravković ostao je rijedak primjer pjevača kod kojega je gotovo nemoguće utvrditi gdje završava biografija, a počinje pjesma.