Pjesma The Sound of Silence iz 1964. godine, legendarni hit dua Simon & Garfunkel, u novije je vrijeme doživjela novu popularnost zahvaljujući internetskim memeovima, ali pritom mnogi iz nove generacije propuštaju njezinu duboku poruku – onu koja je danas možda važnija nego ikad.
Paul Simon, tada 21-godišnjak, pjesmu je napisao sam, u tišini i mraku, nalazeći inspiraciju u osami. ''Sjedio bih sam, svirao gitaru i sanjario. Najčešće u kupaonici, gdje se zbog pločica stvara lagani eho, a voda iz slavine stvara umirujući šum'', izjavio je Simon za Playboy.
Pjesma je prvotno objavljena na njihovom akustičnom albumu Wednesday Morning, 3 A.M., koji nije postigao uspjeh. Duo se razišao – Simon u solo karijeru, Garfunkel na studij - ne znajući da pjesma u međuvremenu dobiva pažnju na radiju. Producent Tom Wilson naknadno je pjesmu doradio dodavši bubnjeve i električne gitare te ju 1965. iznova objavio u verziji kakvu danas poznajemo - pjesmu koja je brzo postala međunarodni hit i ponovno ujedinila Simona i Garfunkela.
Pjesma započinje stihovima Hello darkness, my old friend / I’ve come to talk with you again, prizivajući osjećaj samoće i unutarnjeg nemira. Paul Simon je u intervjuu za NPR objasnio da pjesma odražava ''mladalačko otuđenje'' - jednostavna poruka koja je odjeknula kod milijuna ljudi.
Stihovi poput People talking without speaking / People hearing without listening ukazuju na društvo koje sve više gubi sposobnost istinske komunikacije, dok stihovi The words of the prophets are written on the subway walls upozoravaju na zaboravljene istine i poruke koje više nitko ne čita.
Art Garfunkel sažeo je značenje pjesme jednostavno: ''Ovo je pjesma o nesposobnosti ljudi da komuniciraju jedni s drugima.''
Šezdeset godina kasnije, The Sound of Silence i dalje odzvanja - kao upozorenje, kao molitva i kao podsjetnik da i tišina može govoriti glasnije od riječi.
