Keith Moon - za mnoge najbolji bubnjar svih vremena

Započne li se priča o najboljem bubnjaru svih vremena, ime Keitha Moona neminovno dolazi u igru. Za mnoge je bubnjar legendarne grupe The Who bio i ostao najbolji, najnadareniji, najoriginalniji...

Svojedobno su novinari britanskog glazbenog mjesečnika Q sastavili su listu od 10 najboljih bubnjara ikada, a na vrhu se našao upravo Moon. Iza njega su ostali i John Bonham iz Led Zeppelina, Moe Tucker iz The Velvet Undergrounda, kao i Stewart Copeland iz benda The Police.

Keith John Moon rođen je prije 80 godina, 23. kolovoza 1946. u Londonu. Živio je kontroverznim načinom života i prema sebi je znao biti destruktivan, što se često znalo vidjeti i na njihovim koncertima.

Godine 1964. u Londonu je osnovana grupa The Who, koja će, uz legendarne Beatlese i Rolling Stonese, najviše utjecati na oblikovanje rock glazbe šezdesetih i sedamdesetih.

Osim po rock operi "Tommy" i maestralnim albumima "The Who Sell Out", "Who’s Next", "Who Are You", "Quadrophenia", "It’s Hard" i "Who’s Best", bend će najviše ostati zapamćen upravo po ekscentričnom ponašanju svoga bubnjara Keitha Moona.

Jedinstven stil sviranja bubnjeva

Moon nije koristio standardni hi-hat i ritam-sekciju kao većina bubnjara, već je svirao vodeći ritam kroz cijeli set, tretirajući bubnjeve kao solo instrument u svakoj sekundi.

Često je svirao stojeći ili se bacao po bini, a njegov prepoznatljiv stil utemeljio je korištenje dvostrukog bas-bubnja.

Gotovo uopće nije koristio hi-hat činelu, što je bilo potpuno neuobičajeno za rock bubnjare tog vremena. Umjesto stabilne pratnje, njegov ritam su činili neprekidni, brzi prelazi po cijelom setu.

Fokusirao se na prijelaze i udarce po prijelazima (toms) i činelama, a ne na klasičnu kombinaciju basa i doboša (kick-snare). Svirao je u dijaloškoj formi s gitarom Petea Townshenda, pa su često "ratovali" tko će odsvirati više i glasnije.

Odbijao je pravila glazbene teorije i klasične lekcije. Svirao je s čistim instinktom, snagom i divljom energijom. Njegov scenski nastup bio je divlji, s palicama u zraku i stalnim udaranjem bez zaustavljanja.

Nije preskakao ništa od "sredstava"

"Moon the Loon", kako su mu tepali zbog 'ćuka' u glavi, pio je kao smuk, a uz to je konzumirao toliko tableta da ih je bilo teško i brojati. Jednoj od posljedica takvih navada svjedočilo je na tisuće gledatelja na koncertu The Whoa u "Cow Palaceu" u San Franciscu 1973. godine.

Tog dana, kombinacija 'žestice' i tableta za uspavljivanje stoke (!) učinila je svoje, pa se Moonu dogodilo sljedeće: prvo mu je bubnjarska palica ispala iz ruke, onda se posvađao – umalo i potukao – s obožavateljima, da bi nastup zaokružio padanjem u nesvijest, prilikom čega je slomio nos.

Shvativši da njegov kolega neće moći nastaviti svirku, pjevač Pete Townshend obratio se publici: "Zna li itko od vas svirati bubnjeve?". Mladić po imenu Scott Halpin sramežljivo je digao ruku. Nakon što su ga okupljeni u dvorani ohrabrili pljeskom, popeo se na pozornicu i dovršio koncert umjesto Moona.

Ovaj se probudio nekoliko sati nakon što je grupa zadnji put izišla na bis, u hotelskoj sobi u koju su ga kolege odnijeli. "Jesam li bio dobar?", pitao je Townshenda. "Ljudi pričaju da je ovo bio tvoj najbolji nastup!", odgovorio mu je ovaj.

Luđe jedva da može biti

Moon je uistinu bio čovjek eksplozivne naravi… Katkad i doslovno. Uništavao je instrumente na pozornici, mlatio namjernike i skidao se u javnosti, no specijalnost mu je ipak bilo uništavanje hotelskih soba.

Računa se da je taj njegov hobi grupu koštao oko 500.000 dolara, a zbog njega su dobili doživotni izgon iz "Holiday Inna", "Sheratona", "Hiltona" i "Waldorf Astorije".

Na repertoaru ludog Moona bilo je bacanje hotelskog namještaja kroz prozor, spaljivanje plahti, tepiha i zavjesa, polijevanje boje po zidovima (preferirao je crvenu), razbijanje lustera i televizora bejzbolskom palicom, skakanje po porculanskom posuđu, uriniranje po podu te postavljanje improviziranih eksplozivnih naprava u zahod.

U ljeto 1967. godine se, gol kao od majke rođen, odvezao svojim Cadillacom u hotelski bazen, da bi produktivno poslijepodne zaokružio postavljanjem petstotinjak petardi u zahod svoje hotelske sobe, čime je istu pretvorio u prah i pepeo.

Smrt u Mayfairu

U ljeto 1978. godine, Moon se uselio u apartman na adresi Flat 12, 9 Curzon Place, u prestižnoj londonskoj četvrti Mayfair. Radilo se o stanu u kojem je, četiri godine ranije, umrla slavna Cass Elliot, pjevačica grupe Mamas and the Papas, pa su prijatelji opomenuli Moona da tako zlokobno mjesto nije najbolji odabir za njegovu namjeru, odvikavanje od alkohola.

"Grom ne udara dvaput u isto mjesto", odvratio im je bubnjar no, nažalost, u njegovom je slučaju udario. Moon je uzimao snažan sedativ koji mu je liječnik prepisao za ublažavanje simptoma odvikavanja, "Heminevrin", no kako je to odbio činiti pod psihijatrijskom paskom, s vremenom je počeo dobrano premašivati propisanu dozu od tri tablete dnevno.

Iz dana u dan je postajao sve iscrpljeniji i bezvoljniji, no pomoć bližnjih vrlo je agresivno odbijao. Dana 6. rujna 1978. godine, s partnericom Annette Walter-Lax, švedskom manekenkom, otišao je na večeru kod Paula i Linde McCartney. Tijekom druženja, držao se distancirano i mrzovoljno, a viljušku gotovo da nije ni prinio ustima.

Po povratku u Curzon Place, naredio je Aniti da mu pripremi odrezak i jaja, što je ova odbila napomenuvši da je imao priliku jesti kod McCartneyevih. "Ako nećeš, od*ebi odavde!", odbrusio je curi, na što je ova uplakana napustila apartman. Bile su to posljednje Moonove riječi.

Sljedećeg popodneva, kad je došla provjeriti u kakvom je stanju njen partner, Anette ga je pronašla nepomičnog. Umro je u istoj dobi kao Cass Elliot, trideset drugoj godini. Obdukcija je kasnije otkrila da su se u njegovom tijelu nalazile trideset dvije tablete "Heminevrina".