Kako su nastajale diple? Drinove bolje zvone, ali lakše pucaju

Digitalni arhiv Široki Brijeg objavio je vrijednu fotografiju iz 1944. godine koja donosi autentičan prikaz života i tradicije hercegovačkog kraja, s posebnim naglaskom na glazbenu baštinu.

Joskan iz Rasna

Riječ je o fotografiji diplara Joze Baraća, poznatog pod nadimkom Joskan, iz Rasna, nastaloj tijekom derneka povodom proslave sv. Franje 4. listopada 1944. godine. Barać, rođen 1877., a preminuo 1970. godine, bio je poznat po sviranju dipli na svadbama i dernecima, čime je desetljećima bio dio kulturnog života ovoga kraja.

Joskan je, kako navode iz Digitalnog arhiva, svirao diple sve do 60-ih godina prošlog stoljeća, ostavljajući dubok trag u očuvanju tradicijske glazbe u Hercegovini.

Uz objavljenu fotografiju, arhiv donosi i detaljan zapis o izradi ovog tradicijskog instrumenta, preuzet iz knjige "Sviraljke s udarnim jezičkom" iz 1937. godine autora dr. Božidara Širole.

Facebook / Joskan iz Rasna

Kako nastaju diple?

U zapisima se navodi kako se mješina za diple izrađuje od kože jareta, koja je tvrđa i pogodnija za ovu svrhu, dok se posebnom obradom postiže njezina mekoća i funkcionalnost. Drveni dijelovi instrumenta izrađuju se od javora, drijena ili kljena, pri čemu drijen daje najzvučniji ton, ali je sklon pucanju.

U knjizi "Sviraljke s udarnim jezičkom" iz 1937. godine, autora dr. Božidara Širole na stranici 229 i 230 navodi se:

Iz rukopisnih podataka, što ih je u Hercegovini sabrao 1933. fra Branko Marić, navodim ove podatke o izrađivanju mješnica:

Za mješinu odabira se koža od jareta, jer je tvrda; to je mijeh. Ako je od šilježeta (mladog janjeta), onda je to mješčić. Mješinu treba učiniti, "umerati", da bude mekana, ovako:

"Kada se sadere, obrije se i po freškoj još svježoj mišini pospe malo soli (mišina se prije napuhne); tako se to pusti, dok se osuši. Onda se ulije malo jemuže (netom pomuzenog nevarenog mlijeka) i umera, dok ne omeča, za dva do tri dana."

Diple se grade od "javora, drina, kljena; drinove bolje zvone" (ali lakše pucaju). Dužina im se određuje prstima: šest prsti smjesti se na ona mjesta, gdje će biti rupice za prebiranje, povrh toga se ostavi za vrat, koji će se uticati u kutao, nešto više od 2 prsta; a ispod toga, na donjem kraju prebiraljke ostavi se za dva prsta širine.

Razmak dupalja u prebiraljci ima biti na prst širine. Duplje se vrte svrdlom, burđijom; buđe za prebiranje (ima ih po šest na svakoj cijevi) "moraju malo na koso prema piscima da okrenu, da bolje izgovara". Obje duplje ne smiju se nigdje sastaviti, odušivati, a opet njihov "razdjel" smije biti tek od par milimetara.

Kutao se dube "dubačem"; najbolje od javora ili kljena. U duplje dipala utiču se pisci od zovine; oni su najbolji, ali "od trstike jesto može". Pisci se skuhaju u maslu, da se ne rasušuju. Teško ih je ugoditi. Dulac se načini oko 10 cm dužine obično od kljena, od drva, koje ne puca. Na dulcu je "kapak" od navoštene krpe, što deblje; kapak se pričvršćuje čivijicama na dulac. Dulac se utiče u svoju "šubu", koja ima duplju s 1 cm promjera.

Torkula, drveni zaklopac za stražnji otvor mješine, gradi se od kljenovine, pa se u nju umetne još ogledalo. Kada su načinjeni svi drveni dijelovi mješnica, »umeću se« u otvore mješine; pri tom valja mješinu tako začepiti kao da će se u nju spremati rakija: "Ako pušta imalo, iskapi"; tako i para. Otvore nogu na mješini zatvaraju roščići od krmka (staroga, divljega); mogu biti i rogovi od divokoze.

Objava ove fotografije i pratećih zapisa predstavlja važan doprinos očuvanju nematerijalne kulturne baštine Hercegovine, podsjećajući na vrijeme kada su diple bile nezaobilazan dio narodnih okupljanja i slavlja.