Kako se glazba skriva od talibana

Nekada se glazba mogla čuti na mnogim ulicama Kabula, dopirala je iz kafića i restorana, probijala se iz domova smještenih u labirintu uskih uličica koje čine glazbenu četvrt afganistanske prijestolnice.

Ti su dani odavno prošli, piše Associated Press.

Radovanje Sotone

Od 2022. godine sviranje i slušanje glazbe službeno je zabranjeno u cijelom Afganistanu. Talibani, koji su preuzeli vlast 2021. godine, zabranili su sve osim vjerske glazbe – pjevanja bez instrumentalne pratnje. Zabranu provodi ozloglašena moralna policija Ministarstva za promicanje vrlina i sprječavanje poroka.

''Glazba je zabranjena u islamu'', izjavio je glasnogovornik ministarstva Saif ul Islam Khyber, dodajući kako ona ''služi kao sredstvo kojim se raduje Sotona'' i ''često vodi do različitih drugih poroka''. Nitko, rekao je, ''ne smije slušati glazbu niti snimati pjesme i glazbene skladbe''.

Mnogi glazbenici i izvođači napustili su zemlju nakon preuzimanja vlasti. Oni koji su ostali poslali su svoje instrumente u inozemstvo ili ih sakrili kako bi ih spasili od uništavanja koje su provodile vlasti.

U glazbenim trgovinama u četvrti Kucha-e-Kharabat, dijelu staroga grada Kabula u kojem su živjeli brojni glazbenici, danas se prodaje druga roba – od hrane i namirnica do odjeće i kućanskih potrepština. Sve osim glazbenih instrumenata.

Diljem Afganistana glazbenici su preko noći ostali bez izvora prihoda.

Skriveni svirači

Ipak, mnogima je glazba u krvi. Generacijama je prisutna u njihovim obiteljima, a pomisao da više nikada neće zasvirati za njih je nepodnošljiva. S vremena na vrijeme neki od njih izvade instrumente i potajno zasviraju. Kucanje na vratima može značiti opasnost. Ipak, sviraju, piše Elena Becatoros, novinarka agencije AP.

U maloj kući, skrivenoj niz usku ulicu, jedan glazbenik izvlači tri ručno izrađene drvene rubabe, tradicionalne trzalačke instrumente nalik lutnji koji su neizostavan dio afganistanske glazbene kulture. Uzima jedan od njih, polaže ga u krilo i na trenutak ga drži prije nego što počne svirati.

Topao i pun zvuk rubaba ispunjava malenu prostoriju.

''Dok god sam živ, nastavit ću svirati”, kaže. ''Možda ću to činiti u tajnosti, ali neću dopustiti da (rubab) utihne. To je naša kultura, tradicija Afganistana koja ne smije utihnuti. Mora ponovno oživjeti i borit ću se za to''.

U drugom dijelu Kabula jedan pjevač ponavlja odlučnost svirača rubaba.

''Glazba se zasad možda ne može javno izvoditi, ali nitko je nikada ne može izbrisati iz naših srca'', kaže pjevač. ''Bilo u tajnosti ili u našim snovima, nastavit ćemo pjevati i svirati svoju glazbu''.

Obojica su govorila pod uvjetom anonimnosti zbog straha od uhićenja.

Živ pokopan

Prije preuzimanja vlasti pjevač je nastupao na koncertima i proslavama. I on je sakrio svoje instrumente: rubab, harmonij, flautu, tablu – tradicionalne afganistanske ručne bubnjeve – i klavijature.

''Dan kada sam donio svoje glazbene instrumente kući i prekrio ih ceradom bio je kao da sam živ pokopan ispod tog pokrova, kao da sam mrtav'', kaže. ''Glazba mi je davala život, donijela mi je slavu i priznanje. Bez glazbe je umjetnik poput beživotnog leša''.

Ponekad stane pred svoje skrivene instrumente i zaplače. ''Molim svoje instrumente za oprost i objašnjavam im da više ne mogu svirati''.

Svirač rubaba predavao je glazbu u jednoj školi, a posjedovao je i trgovinu tradicionalnim glazbenim instrumentima. Sin i unuk glazbenika, obiteljski posao naslijedio je od svojih predaka, a činili su ga trgovina i glazba.

Međutim, nakon preuzimanja vlasti spakirao je što je više instrumenata mogao i poslao ih u inozemstvo. Ostale je sakrio. Glazbena trgovina zatvorena je.

Veliki rizik

Gubitak posla bio je težak udarac. Ne samo financijski nego i emocionalno, osobito za njegova oca. Nedugo nakon toga otac je preminuo od srčanog udara. Glazbenik vjeruje da se njegov otac nikada nije oporavio od gubitka trgovine.

Između predavanja i trgovine glazbenik je, kako kaže, vrlo dobro zarađivao – oko 10.000 afganija (150 dolara) dnevno. Danas kao fizički radnik jedva zaradi 100 afganija (1,50 dolara). Uz suprugu i djecu koje mora prehraniti, sada živi u krajnjem siromaštvu.

Pjevač je, s druge strane, dvije godine bio nezaposlen, sve dok mu prijatelji nisu pomogli pokrenuti mali posao.

Kada je zabrana glazbe prvi put uvedena, održavalo se još nekoliko tajnih nastupa. Na nekima od njih sudjelovali su i pjevač i svirač rubaba.

No danas je to jednostavno preopasno.

''Situacija je iz dana u dan postajala sve teža, a državni agenti aktivno su tragali za ljudima poput mene kako bi ih uhitili'', kaže pjevač. Već četiri godine nije nastupio ni na jednom tajnom okupljanju. ''Rizik je jednostavno prevelik i ne želim završiti u zatvoru. Imam malu djecu''.

Nasljeđe

Svirač rubaba kaže da je na jednom okupljanju na kojem je nastupao intervenirala policija za sprječavanje poroka i promicanje vrlina, nakon što je jedan od sudionika fotografije poslao vlastima. Mnogi sudionici bili su uhićeni, ali on je uspio pobjeći. Od tada više nije nastupao na tajnim okupljanjima.

Svirač rubaba naučio je svirati od svojega oca – riječ je o umjetnosti koja se prenosi s generacije na generaciju.

Unatoč opasnostima, kaže da će početi podučavati svojega najstarijeg sina.

''To je nasljeđe mojega oca i želim da se ta baština nastavi'', kaže. ''Od mojega djeda do mojega oca, od oca do mene, od mene do mojega sina i tako dalje. Ta se tradicija mora nastaviti''.

Za pjevača je glazba toliko duboko ukorijenjena u afganistansku kulturu i identitet da vjeruje kako je nikada neće biti moguće u potpunosti ušutkati.

''Nitko nikada ne može istinski odvojiti glazbu od afganistanskog društva'', kaže. ''One su nerazdvojne poput nokta i mesa''.