Zašto je opasno kada svi misle kako ste pametni?

Psihološko istraživanja provedeno među djecom otvara pitanje pameti, inteligencije i pohvala. Iako na prvi pogled nema mnogo veze s poslovnim svijetom, rezultati govore o obrascu ponašanja koji se može prepoznati i među odraslima: potrebi za očuvanjem reputacije sposobne osobe, čak i kada to znači izbjegavanje izazova, prikrivanje pogrešaka ili veću brigu o dojmu nego o stvarnom postignuću.

Istraživači sa Sveučilišta Hangzhou i Sveučilišta u Torontu ispitivali su djecu u dobi od pet i šest godina. Nakon prvog matematičkog testa djeca su dobivala različita objašnjenja svojih rezultata. Jednima je rečeno kako su uspješna zato što su pametna, drugima zato što su se trudila, dok su preostala dobivala objašnjenja povezana sa srećom ili težinom zadataka. Zatim su dobila znatno teži test i priliku potajno pogledati točne odgovore.

Među djecom kojoj je uspjeh pripisan inteligenciji čak 64,3 posto prekršilo je pravilo i pogledalo odgovore, iako im je bilo zabranjeno "zavirivati" u fascikle s rezultatima testa. Dakle, varala su, što su zabilježile skrivene kamere. U skupini pohvaljenoj zbog truda to je učinilo 35,7 posto djece, a među djecom kojoj je rečeno kako je prethodni test bio lak svega 21,4 posto.

Istraživanje, objavljeno u časopisu Journal of Educational Psychology, ne dokazuje kako pohvale inteligencije nužno stvaraju nepoštene ljude. Ali ukazuje na zanimljiv psihološki mehanizam: kada vam netko kaže kako ste uspjeli zato što ste pametni, sljedeći neuspjeh može ugroziti mnogo više od jednog rezultata. Može ugroziti sliku koju ste stvorili o sebi.

Tko je varao?

Istraživanje je obuhvatilo 378 djece u dobi od pet i šest godina, raspoređene u nekoliko eksperimentalnih skupina. U prvoj fazi djeca su rješavala matematičke zadatke, nakon čega su dobivala različita objašnjenja svojih rezultata. Jednoj skupini od 126 djece ponuđeni su zadaci s dvosmislenim odgovorima, a zatim im je rečeno kako su pogriješila zato što je test bio pretežak, zato što se nisu dovoljno trudila ili jednostavno zato što nisu imala sreće.

Druga skupina, sa 168 djece, rješavala je zadatke s jasnim odgovorima i dobila potvrdu kako je sve napravila točno. Međutim, objašnjenja uspjeha razlikovala su se: 'Točno ste odgovorili zato što ste pametni', 'Zato što ste se mnogo trudili', 'Zato što ste imali sreće' ili 'Zato što je test bio lak'.

Potom je uslijedila druga faza, u kojoj su djeca dobila znatno teži test, predviđen za trajanje od pet minuta.

Istraživač je prije izlaska iz prostorije ostavio list s točnim odgovorima na drugom stolu i izričito zabranio djeci pogledati ga. Skrivena kamera bilježila je njihovo ponašanje, jer cilj više nije bio utvrditi koliko dobro rješavaju zadatke, nego hoće li, suočena s mogućim neuspjehom, prekršiti pravilo. Pokazalo se kako je upravo među djecom kojoj je prethodno rečeno kako su pametna bilo najviše onih koji su potajno pogledali odgovore - čak 64,3 posto, gotovo dvostruko više nego među djecom pohvaljenom zbog truda."

Kada postane važnije izgledati "sposobno"

Ovaj problem desetljećima proučava Carol Dweck, profesorica psihologije na Sveučilištu Stanford, poznata po istraživanjima "fiksiranog i razvojnog načina razmišljanja".

Ako inteligenciju doživljavate kao urođenu, gotovo nepromjenjivu osobinu, svaki uspjeh potvrđuje kako je posjedujete, a svaki neuspjeh otvara sumnju. U takvom odnosu prema sposobnostima pogreška prestaje biti sastavni dio učenja i postaje osobni poraz. Zato možete početi birati zadatke u kojima ćete sigurno uspjeti, umjesto onih kroz koje biste mogli napredovati.

Nasuprot tome, kada vjerujete kako se sposobnosti razvijaju učenjem, iskustvom i radom, neuspjeh ne mora govoriti ništa konačno o vašoj inteligenciji. On postaje informacija o tome što još ne znate.

Dweck je u jednom od svojih eksperimenata utvrdila kako je 38 posto djece pohvaljene zbog inteligencije prikazalo svoje rezultate boljima nego što jesu, dok je među djecom pohvaljenom zbog truda to učinilo 13 posto. U drugom istraživanju, koje je tijekom dvije godine pratilo 373 učenika, oni s razvojnim načinom razmišljanja ostvarivali su bolje rezultate iz matematike.

Ovi rezultati postaju posebno zanimljivi kada ih promatrate iz perspektive poslovne kulture.

U poduzećima se često podrazumijeva kako najbolji zaposlenici imaju odgovore, kako uspješni menadžeri ne pokazuju nesigurnost i kako dobri lideri moraju biti u pravu. Međutim, kada reputacija inteligentne i sposobne osobe postane važnija od samog rada, lako se stvara okruženje u kojem je priznanje pogreške znak slabosti, a postavljanje pitanja dokaz nedovoljnog znanja.

To ne znači kako će odrasli reagirati isto kao djeca iz eksperimenata. Istraživanja provedena među djecom ne mogu se neposredno prenijeti na poslovno ponašanje, ali pružaju koristan okvir za razumijevanje zašto ljudi ponekad više energije ulažu u očuvanje vlastitog ugleda nego u preispitivanje odluka. U takvoj atmosferi nije teško zamisliti menadžera koji brani pogrešnu procjenu jer je već javno stao iza nje, zaposlenika koji prikriva problem kako ne bi djelovao nesposobno ili tim koji radije potvrđuje mišljenje nadređenog nego što predlaže bolje rješenje.

Kada morate uporno dokazivati koliko ste pametni, ostaje vam manje prostora priznati koliko još možete naučiti.

Najvrjednija pohvala možda nije ona koju očekujete

Istraživanja Carol Dweck ne kažu kako inteligenciju treba zanemariti ili kako uspjeh ne zaslužuje priznanje. Ona prije svega otvaraju pitanje što se pohvalom zapravo nagrađuje - osobina za koju vjerujete kako je nepromjenjiva ili proces koji je doveo do rezultata.

Kada nekome kažete kako je genij, govorite mu kakav je. Kada ga pitate kako je došao do rješenja, pokazujete zanimanje za ono što je napravio. U prvom slučaju naglasak je na identitetu, u drugom na razmišljanju, učenju i radu.

Za poslovni svijet ta razlika može biti dragocjena. Lider koji cijeni samo besprijekorne rezultate možda dobiva zaposlenike koji nastoje izgledati nepogrešivo. Lider koji pokazuje zanimanje za način na koji su ljudi razmišljali, prepreke koje su svladali i ono što su naučili može stvoriti više prostora za razvoj i otvoren razgovor.

Isto vrijedi i za osobni odnos prema uspjehu. Ako svoju vrijednost mjerite time koliko često ste u pravu, svaka pogreška postaje prijetnja. Ako je mjerite spremnošću na učenje, pogreška može biti neugodna, ali ne mora biti poraz.

Možda zato najkorisnija pohvala, bilo upućena djetetu, zaposleniku ili suradniku, nije ona koja potvrđuje koliko je netko pametan.

"Kada prestanete dokazivati koliko znate, otvara se prostor za naučiti mnogo više", tvrdi Dweck, prenosi Bonitet.