Što zaista pomaže nakon gubitka ili izdaje?
Nakon velikih životnih prekretnica, od gubitka posla, razvoda ili izdaje prijatelja do smrti bliskih osoba, ljudi često dobivaju isti savjet: potrebno je zatvoriti to poglavlje života i krenuti dalje. Sociologinja Nancy Berns dovodi u pitanje uvjerenje kako svaki gubitak mora imati jasan emocionalni završetak. Bol može oslabjeti, život se može nastaviti, a sjećanja, pitanja i osjećaji povezani s onim što se dogodilo nikada potpuno ne nestati.
Na njena istraživanja oslanjaju se psiholozi koji se slažu kako treba razmotriti pet načina na koje se ljudi mogu nositi s teškim životnim iskustvima. Osnovna je poruka kako oporavak ne mora značiti zaborav, prestanak tuge ili konačno razrješenje svih pitanja. Ponekad je važnije pronaći način kako živjeti s iskustvom koje se ne može promijeniti.
Je li zatvaranje jednog životnog poglavlja uopće moguće?
"Emocionalno zatvaranje" ili "završetak" postao je gotovo obvezan dio razgovora o gubitku. Podrazumijeva se da postoji trenutak u kojem će čovjek konačno prihvatiti ono što se dogodilo, prestati postavljati pitanja i osloboditi se boli.
Međutim, Berns upozorava da je takvo razumijevanje oporavka relativno novijeg datuma. Sam pojam potječe iz geštalt psihologije, u kojoj je jedno od ključnih pitanja nesposobnost ljudskog mozga da nepotpunu sliku doživi kao cjelinu. Psiholog Max Wertheimer koristio ga je još 1923. godine, ali to nema neposredne veze s načinom na koji ljudi proživljavaju gubitke.
Berns je izdvojila šest različitih značenja koja ljudi pripisuju emocionalnom završetku. Za neke to znači zaboraviti i nastaviti dalje, za druge sačuvati uspomenu, dobiti odgovore, oprostiti, priznati istinu ili čak ostvariti neku vrstu osvete. Problem je u tome što se ta značenja međusobno razlikuju, a ponekad i potpuno isključuju. Ne postoji jedan postupak koji bi svima mogao donijeti isti osjećaj razrješenja.
Zato je korisnije postaviti konkretnije pitanje: što se zapravo očekuje od tog završetka? Je li to odgovor na pitanje zašto je netko otišao, priznanje nepravde, isprika ili mogućnost da se prestane razmišljati o određenom događaju?
"Kada se želja precizno odredi, lakše je sagledati je li njezino ostvarenje moguće i koliko ovisi o drugim ljudima. Ponekad odgovori nikada neće stići, isprika neće biti izrečena, a osoba koja bi mogla nešto objasniti više nije živa. To ne znači da oporavak mora ostati nedovršen", piše autorica.
Zašto društvo očekuje da tuga ima rok trajanja?
Sociologinja Arlie Hochschild koristila je izraz "pravila osjećanja" za nepisana društvena očekivanja o tome što bi ljudi trebali osjećati i kako bi se trebali ponašati u određenim okolnostima.
Takva pravila postoje i kada je riječ o tugovanju. Neposredno nakon gubitka okolina obično pokazuje razumijevanje, nudi pomoć i prihvaća bol kao prirodnu reakciju. Međutim, kako vrijeme prolazi, podrška često slabi, dok se od osobe očekuje da se vrati uobičajenom životu.
Ako tuga potraje, razgovori mogu postati neugodni. Osoba koja je pretrpjela gubitak primjećuje da drugi izbjegavaju temu, mijenjaju razgovor ili je pokušavaju oraspoložiti. S vremenom može prestati govoriti o onome što osjeća, ne zato što je bol nestala, nego zato što ju je naučila prikrivati.
Tako nastaje neobičan krug: budući da ljudi skrivaju dugotrajnu tugu, ona postaje manje vidljiva, a društvo nastavlja vjerovati da bi oporavak trebao trajati relativno kratko.
Autor zato predlaže da se unaprijed prepoznaju osobe kojima se može vjerovati u teškim trenucima. To mogu biti bliski prijatelji, članovi obitelji ili terapeuti. Nije presudno da imaju savršen savjet, nego da su sposobni slušati i ostati prisutni i kada prođe prvi val pozornosti i suosjećanja.
Ponekad najveću podršku pružaju upravo oni koji ne pokušavaju požurivati nečiji oporavak.
Zašto osveta ne donosi očekivano olakšanje?
Kada je bol posljedica izdaje, prijevare ili nepravde, potreba za osvetom može izgledati kao način vraćanja izgubljene kontrole.
Međutim, psihološka istraživanja na koja se autor poziva dovode u pitanje popularnu predodžbu da izražavanje agresije oslobađa čovjeka nagomilanog bijesa. Naprotiv, određeni oblici agresivnog reagiranja mogu dodatno pojačati ljutnju. U eksperimentima koje navodi, ljudi koji su imali priliku kazniti osobu koja ih je povrijedila nastavili su intenzivnije razmišljati o njoj nego oni koji nisu uzvratili.
Osveta tako može produljiti psihološku vezanost za događaj od kojeg se osoba pokušava osloboditi. Umjesto da umanji važnost onoga tko je nanio bol, ona ga ponovno stavlja u središte pozornosti.
Zato je korisno razmotriti hoće li određena reakcija zaista pomoći da ta osoba postane manje važna u svakodnevnom životu ili će samo produljiti bavljenje njome.
To ne znači odustajanje od zaštite vlastitih granica, odgovornosti ili pravde. Riječ je o razlici između postupaka koji štite čovjeka i onih koji ga dodatno vežu uz povredu.
Odnos s izgubljenom osobom ne mora nestati
Jedna od važnijih promjena u psihologiji tugovanja dogodila se kada je tradicionalna ideja da se, primjerice, od preminule osobe treba emocionalno odvojiti počela ustupati mjesto konceptu trajnih veza.
Ovaj pristup polazi od toga da smrt prekida fizičku prisutnost i neposrednu komunikaciju, ali ne mora izbrisati važnost odnosa.
Preminula osoba može ostati prisutna kroz uspomene, vrijednosti, naučene lekcije i odluke oblikovane zajedničkim životom. Netko se i godinama nakon gubitka može zapitati što bi mu bliska osoba savjetovala u određenoj situaciji.
Takva unutarnja povezanost ne mora biti znak nemogućnosti prihvaćanja gubitka. Ona može predstavljati način na koji se odnos nastavlja u drukčijem obliku.
Umjesto pitanja kako zaboraviti osobu koja više nije prisutna, korisnije može biti razmišljanje o tome kakvo mjesto ona sada zauzima u životu.
Tuga i radost mogu postojati istodobno
Jedna od najtežih posljedica očekivanja da gubitak mora biti konačno prevladan jest uvjerenje da se čovjek ne smije ponovno radovati dok tuga ne nestane.
Međutim, emocionalni život ne odvija se tako "uredno". Nakon velikog gubitka moguće je doživjeti trenutke zadovoljstva, smijeha ili bliskosti, a zatim ponovno osjetiti veliku tugu.
To nisu međusobno isključiva stanja. Povremena radost ne znači da je izgubljena osoba zaboravljena, kao što povratak tuge ne znači da oporavak nije napredovao.
Psihijatar Frank Ochberg tu razliku sažima rečenicom: "Emocionalni završetak je mit, ali napredak nije."
Oporavak se zato ne mora mjeriti odsutnošću boli, nego postupnim stvaranjem prostora za druge doživljaje. Osoba može i dalje tugovati, ali istodobno ponovno razvijati interese, njegovati odnose, planirati budućnost i pronalaziti zadovoljstvo u svakodnevnim stvarima.
Umjesto velikog pitanja kada će bol konačno prestati, korisnije može biti mnogo skromnije: što bi sljedeći mjesec moglo učiniti barem malo ugodnijim?
Takav pristup ne zahtijeva da se prošlost izbriše niti da se osjećaji prilagode očekivanjima okoline.
Autor na kraju podsjeća i na odgovornost ljudi koji pružaju podršku. Pomoć nije samo prisutnost u prvim danima nakon gubitka. Ona podrazumijeva spremnost da se ostane blizu i mjesecima poslije, da se ista priča sasluša više puta i da se nečija tuga ne doživljava kao problem koji treba što prije riješiti.
Jer oporavak od teškog iskustva ne mora značiti da je ono prestalo biti važno. Ponekad znači da je život, unatoč svemu što se dogodilo, ponovno postao dovoljno širok da u njemu ima mjesta i za bol i za radost, piše Bonitet.com.
Pridružite se WhatsApp kanalu Bljesak.info i među prvima saznajte najvažnije vijesti iz Mostara, Hercegovine, BiH i svijeta. Na kanalu donosimo kratke, izravne informacije i sadržaj koji ne mora uvijek čekati objavu na portalu. Kanal možete napustiti u svakom trenutku.



-webp.webp)








-webp.webp)













