Na današnji dan, 2. lipnja 455. godine, otpočeo je vjerojatno najpoznatiji pljačkaški pohod u povijesti. Toga sunčanog jutra, barbarske horde stigle su pred vrata najveličanstvenijeg grada starog svijeta, Rima. Tko su bili ti smjeli, bezbožno drski divljaci i kako im je uspjelo poharati “vječni grad”?
Pojam “vandalizam” – u smislu razaranja tuđe imovine, bezobzirnosti prema kulturnim vrijednostima i svekolikog divljaštva – prvi je 1794. godine upotrijebio francuski biskup Henri Grégoire. Referirao se, dakako, na istočnogermanski narod, koji je 455. godine opljačkao Rim.
Unatoč uvriježenome mišljenju, nije se radilo o barbarskom pustošenju s krvlju do koljena već o izvrsno organiziranom i metodički provedenom pothvatu.
Rim je u petom stoljeću, usprkos brojnim ratovima, krizama i pljačkaškom pohodu Vizigota, još uvijek bio strahovito bogat. Štoviše, vjerojatno se niti jedan drugi tadašnji grad nije mogao pohvaliti s tolikim zalihama zlata – ta osvojene zemlje u njega su stoljećima slale poreze i danke!
Ono što Rim u to vrijeme nije imao bila je vojska: ondje je djelovala samo gradska policija, ojačana s tri tisuće pripadnika carske garde. Obje činjenice itekako su bile poznate Vandalima.
Kad su se, predvođeni borbenim i neustrašivim kraljem Geiserikom, iskrcali u rimskoj luci Portusu, u gradu je zavladala panika. Pred osvajačke trupe hrabro je istupio papa Lav I. Veliki, preklinjući vandalskog vladara da odustane od zauzimanja grada i prolijevanja krvi njegovih stanovnika. Ovaj je, vođen hladnim pragmatizmom, uslišio zamolbu.
Geiserik je crkvenom poglavaru odvratio da se plijena nipošto ne odriče, ali je dodao kako će poštedjeti Rimljane ukoliko mu otvore sva vrata i povuku se u kuće bez otpora.
Čim je njegov proglas objavljen, rimske ulice su opustjele. Vandali su ušli u grad te se rasporedili prema unaprijed razrađenom planu: svaka četa dobila je svoju četvrt za pljačku. Pustošenje je moglo započeti.
Postupali su sustavno, zaplijenivši sve barke na Tiberu, sva kola, konje i robove koji su poslužili za transport otetog blaga. Pretraživali su kuću po kuću, hram po hram, zavirujući u svaki kutak – zapisi svjedoče da su čak podizali ploče s kamenih podova, rušili ognjišta i ronili u zdence, s lakoćom otkrivajući skrovišta u kojima su imućni građani pokušali spasiti svoje dragocjenosti.
Uzimali su novac, zlatno i srebrno posuđe, dragulje, oružje, sagove, krzna i kipove, vadili mozaike iz zidova, razbijali pokrove na grobovima te skidali nakit s pokojnika, a s krova Jupiterova hrama na Kapitolu skinuli su sve pozlaćene crjepove, dok su brončane stupove, prevelike za prijevoz, raskomadali te natovarili na brodove.
Pljačka je trajala trinaest dana, nakon čega su napustili Rim. Pod težinom plijena, vandalske lađe utonule su gotovo do vodene crte. Geiserik je održao riječ – gotovo nitko nije poginuo.
