Milenija o životu u planinskim selima Hercegovine: "Prođe dan da ne sretneš nikoga"

Dok u šest ujutru muze krave, prelijeva mleko, pravi sir i kuha kavu da sačeka muža koji je otjerao krave na ispašu, Milenija Sušić nema puno vremena da razmišlja o sebi. Posla ima dovoljno za cijeli dan, čak i kad bi bio dvostruko duži. Ono što najviše nedostaje, kaže, nije ni novac ni lakši posao. Nedostaju ljudi.

"Prođe dan da ne sretneš nikoga. Pogotovo sada kada na selu ima sve manje naroda", priča Milenija dok pokazuje kolibu u kojoj već desetljeća na isti način pravi gatački kajmak.

Svatko za sebe 

Dobra stvar je, kaže, tehnološki napredak pa sada svako ima mobitel, piše Direkt portal. 

"Malo smo se naučili pa stavimo telefon na uho i ramenom pridržavamo dok razlijevamo mlijeko", objašnjava kako svakodnevno održava kontakt s mnogobrojnom rodbinom, kumovima, prijateljima.

U planinskim selima Hercegovine život se promijenio više nego što bi se moglo zaključiti na prvi pogled. Poslovi su, kaže, danas lakši nego nekada.

U kolibu je stigla voda, postoje strojevi, mehanizacija, puno toga se više ne radi ručno. Ali su ljudi, čini se, postali udaljeniji jedni od drugih.

"Nekada su poslovi bili puno teži. Nije bilo strojeva ni za mužnju ni za koševinu. Ali svugdje se čula pjesma. Danas ako netko zapjeva, kažu – eno ga poludio", govori uz osmijeh.

Kaže da je nekada susjed bio razlog da se zastane, odmori i popriča.

"Kad bi susjed naišao dok se oralo ili kosilo, sjedilo bi se zajedno, zapalila lula duhana, razgovaralo. Danas sin balira sijeno, naiđe susjed, ne stigne ni da mu mahne."

Proizvodnja kajmaka 

Milenija je radni vijek provela u ugostiteljstvu. Poslije smjene vraćala se kući, gdje su je čekali stoka, domaćinstvo, četvero djece i velika obiteljska zajednica. Ni danas nije puno drugačije.

Na pitanje kada je posljednji put uradila nešto samo za sebe, razmišlja na trenutak.

"To je jedino kada odemo sa ženama na sajam ili obiđemo neki manastir. To je samo za sebe, a drugo... Teško, rijetko. Ne možemo, ne stižemo da obiđemo, ne samo ja, nego svi mi i većina naroda. Ne stižemo da obiđemo ni najbližu rodbinu. Ja imam dosta rodbine u Nikšiću, Trebinju. U Novom Sadu, imam sestru, nikad kod nje otišla nisam", priča Milenija čija je kuća mesto okupljanja.

Kaže da žene na selu često ne stignu otići ni kod frizera.

"Treba organizirati tko će nas odvesti, tko će ostati kod kuće, tko će završiti poslove."

I zato joj je članstvo u Udruženju proizvođača gatačkog kajmaka promijenilo život više nego što je očekivala.

Bila je među ženama koje su prve pokrenule ideju o osnivanju udruženja. Danas kaže da ono nije samo mjesto gdje se govori o proizvodnji kajmaka.

"Postale smo kao obitelj"

Na sajmovima zajedno predstavljaju svoje proizvode, putuju, obilaze gradove koje mnoge od njih ranije nikada nisu vidjele.

"Pomuzemo krave, sjednemo u autobus i odemo na Zlatibor. Vozimo se gondolom. Ja sam provela vijek radeći u ugostiteljstvu, ali nisam doživjela ono što sam doživjela otkad sam sa ženama u udruženju. Postale smo kao obitelj."

Udruženje im danas pomaže i u svakodnevnom poslu.

Ako neka nema dovoljno kajmaka, druga uskoči. Ako kupac traži sir, a kod jedne ga nema, preporučit će drugu proizvođačicu.

"Svi smo zadovoljni. Mi prodamo proizvod, a kupac dobije ono što je tražio."

Na brdu iznad kuće često zastane i pogleda selo. Kuća ima mnogo. Ljudi sve manje.

"U svakoj kući ima po netko. Ali malo koga vidiš napolju."

Zato vjeruje da ženama u njezinim godinama najviše nedostaje upravo ono što se ne može kupiti. Više zajedničkih putovanja, druženja, više vremena za sebe.

"Imamo ideja i imamo želju. Samo nemamo vremena."