Kako roditelj može zaboraviti dijete u vrućem autu? Tekst koji je dobio Pulitzera svatko treba pročitati

Gene Weingarten, novinar Washington Posta, napisao je 2009. godine tekst čija je tematika aktualna i danas, a u kojem analizira potresne slučajeve kada roditelji, inače brižni, pažljivi i puni ljubavi, svoju djecu zaborave u automobilu te ona umru.

Za ovaj tekst Weingarten je dobio uglednu Pulitzerovu nagradu, a ulomke teksta "Fatalna distrakcija: Zaboravljanje djeteta na stražnjem sjedalu automobila je zastrašujuća pogreška. Je li zločin?" donosimo u nastavku, piše Dnevnik.hr. 

Novinar je razgovarao s 13 roditelja koji su svoju djecu zaboravili u vrućem automobilu

Za nagrađeni tekst novinar je razgovarao s 13 roditelja kojima se taj užas dogodio i koji na sebi nose krivnju zbog fatalne pogreške. Osim toga razgovarao je s brojnim stručnjacima za mozak i psihologiju.

Weingartenov tekst započinje suđenjem čovjeku, slomljenom od boli i posramljenom, koji je sjedio na optuženičkoj klupi jer je zaokupljen problemima na poslu i pozivima na mobitel zaboravio ostaviti svog sina Chasea u vrtiću.

Maleni je polako, gotovo devet sati, umirao u autosjedalici na parkiralištu usred srpanjske vrućine.

Medicinska sestra u suzama je na suđenju ispričala kako se Miles Harrison (49), do tragedije savjestan otac i marljiv poslovni čovjek, ponašao nakon što je priveden u policiju na ispitivanje zbog tragedije.

Bio je katatoničan, oči su mu bile čvrsto stisnute, ljuljao se naprijed-nazad, bio je zaokupljen svojim bolom. Nije želio govoriti sve dok ga medicinska sestra nije primila za ruku. Rekao je da ne želi sedative, da ne zaslužuje olakšanje od bola te da samo želi sve osjetiti, a onda umrijeti.

Neoprostiva pogreška ili zločin?

"Bila je to neobjašnjiva, neoprostiva pogreška, ali je li to bio zločin? To je pitanje o kojem je sudac trebao odlučiti", piše novinar u nagrađenom tekstu.

Suđenje je trajalo tri dana, a u sudnici su bile i dvije žene koje su onamo putovale satima. Kad je suđenje završilo, Lyn Balfour i Mary Parks otišle su tiho, ne skrećući pažnju na sebe.

Nisu željele biti ondje, ali osjećale su dužnost prema optuženiku, ali i na puno složeniji način prema sebi. Bilo je to u najmanju ruku neobično - zajedno na jednom mjestu troje ljudi koji dijele istu sudbinu. Sve troje slučajno su ubili svoju djecu na identičan, nerazumljiv način.

Službeno je objašnjenje "smrt od hipertermije". Kad se to dogodi maloj djeci, činjenice su često iste - inače pun ljubavi i pažljiv roditelj jednog je dana zauzet ili rastresen, uznemiren ili zbunjen promjenom svakodnevice i jednostavno, zaboravi dijete u automobilu.

To se u Sjedinjenim Američkim Državama događa 15 do 25 puta godišnje, od proljeća, preko ljeta, do rane jeseni.

Prije su ovakvi slučajevi bili rijetki 

Prije dva desetljeća to je bilo relativno rijetko. Ali početkom 90-ih stručnjaci za sigurnost rekli su da prednji zračni jastuci na suvozačkoj strani mogu ubiti djecu i preporučili da se dječja sjedala stave u stražnji dio automobila, a zatim i da dječja sjedalica bude okrenuta prema stražnjem dijelu. Malo tko je predvidio tragične posljedice smanjene vidljivosti djeteta.

Može se dogoditi svakome

Ispostavilo se da se to može dogoditi i bogatima, i siromašnima, i srednjoj klasi, roditeljima svih dobnih skupina i neovisno o spolu.

U posljednjih 10 godina to se dogodilo zubaru, poštanskom službeniku, socijalnom radniku, policajcu, knjigovođi, vojniku, električaru, protestantskom svećeniku, budućem rabinu, medicinskoj sestri, građevinaru, savjetniku za mentalno zdravlje, fakultetskom profesoru, pizza-majstoru, pedijatru i raketnom znanstveniku.

Činjenice se u svakom slučaju ponešto razlikuju, ali uvijek postoji užasan trenutak kada roditelj shvati što je učinio, često nakon telefonskog poziva supružnika ili odgajatelja. Nakon toga slijedi mahniti sprint do automobila. Ono što ondje čeka najgora je stvar na svijetu.

Svaki slučaj ima svoj vlastiti jezivi potpis, piše Gene Weingarten. Jedan je otac parkirao svoj automobil uz teren lokalnog sajma i dok je otkrivao tijelo svog sina, odjekivala je vesela glazba.

Drugi muškarac, želeći brzo završiti svoj život, pokušao je oduzeti pištolj policajcu na mjestu događaja. Nekoliko ljudi odvezlo se sa svog radnog mjesta u vrtić kako bi pokupilo dijete za koje su mislili da su ga ostavili, a nisu primijetili tijelo na stražnjem sjedalu.

A zatim tu je i poslovni čovjek koji mora živjeti s tim da se detektor pokreta u njegovu automobilu parkiranom na vrućini aktivirao tri puta, ali kad je pogledao van, nije vidio nikoga oko automobila, pa je daljinski deaktivirao alarm i mirno se vratio na posao.

Ubojstvo ili nesreća?

Možda ne postoji čin ljudskog neuspjeha koji u osnovi više preispituje stavove našeg društva o zločinu, kazni, pravdi i milosrđu, piše Gene Weingarten.

Prema statistikama, u oko 40 posto slučajeva vlasti istražuju dokaze i utvrđuju da je smrt djeteta bila užasna nesreća - pogreška u pamćenju koja donosi doživotnu kaznu krivnje mnogo veću od bilo koje što je sudac ili porota mogu izreći i ne podižu nikakve optužbe.

U ostalih 60 posto slučajeva, raščlanjujući u osnovi identične činjenice i primjenjujući ih na u osnovi identične zakone, vlasti odlučuju da je nehaj bio toliko velik, a ozljeda toliko teška da se to mora nazvati teškim kaznenim djelom i mora se striktno provoditi.

Samo pet dana prije nego što je Miles Harrison zaboravio svog mališana na parkiralištu kompanije u kojoj je radio, slično se dogodilo i električaru Andrewu Culpepperu.

On je pokupio sina od svojih roditelja, odvezao se kući, ušao u kuću i potom zaspao zaboravivši da je dječak u autu, ostavljajući ga da se do smrti peče ispred doma.

Harrison je optužen za kazneno djelo. Culpepper nije. U oba slučaja odluku je donijela jedna osoba.

Pa ako to nije ubojstvo, što je to? Nesreća?

"Ne, to nije najbolja riječ. Kad kažemo nesreća, onda to zvuči kao da se ne može spriječiti. A incident zvuči trivijalno. A ovo nije trivijalna stvar", kaže Mark Warschauer, međunarodno priznati stručnjak za učenje jezika i tehnologiju, profesor na Kalifornijskom sveučilištu u Irvineu.

Warschauer je Fulbrightov stipendist, specijaliziran za upotrebu prijenosnih računala za opismenjavanje djece. U ljeto 2003. vratio se u svoj ured s ručka i zatekao gomilu oko automobila na parkiralištu.

Policija je razbila prozor, a kad se približio, shvatio je da je to njegov automobil i da je tog jutra zaboravio odvesti svog 10-mjesečnog sina Mikeyja u vrtić. Mikey je bio mrtav. Warschauer nije optužen za zločin, ali mjesecima nakon toga razmišljao je o samoubojstvu. Postupno je, kaže, nagon splasnuo, ali ne i tuga i krivnja.

"Nedostaje nam izraz za ovo", kaže Warschauer te dodaje kako trebamo razumjeti zašto se to događa ljudima kojima se događa.

Objašnjenje u ljudskom mozgu

"Sjećanje je stroj i nije besprijekorno. Naš svjesni um daje važnost stvarima, ali na staničnoj razini naše pamćenje to ne čini. Ako ste sposobni zaboraviti svoj mobitel, potencijalno ste sposobni zaboraviti svoje dijete", objašnjava David Diamond, profesor molekularne fiziologije na Sveučilištu South Florida i savjetnik veteranske bolnice u Tampi.

U svom istraživanju bavi se isprepletanjem emocija, stresa i pamćenja. Otkrio je da pod nekim okolnostima najsofisticiraniji dio našeg centra za obradu misli može biti talac konkurentskog memorijskog sustava, primitivnog dijela mozga koji je nepažljiv, neanalitičan, glupav.

Ljudski je mozak, kaže Diamond, veličanstven, ali zapravo se radi o uređaju u kojem novije i sofisticiranije strukture sjede iznad prototipa mozga koji još uvijek koriste niže vrste. Na vrhu uređaja nalaze se najpametniji i najpokretljiviji dijelovi, prefrontalni korteks koji razmišlja i analizira te hipokampus koji stvara i zadržava naša neposredna sjećanja.

Na dnu se nalaze bazalni gangliji, gotovo identični mozgu guštera, koji kontroliraju dobrovoljne, ali jedva svjesne akcije.

Diamond kaže da u situacijama koje uključuju poznate, rutinske motoričke sposobnosti, ljudska životinja tjera bazalne ganglije u službu kao svojevrsni pomoćni autopilot.

Kad naš prefrontalni korteks i hipokampus planiraju naš dan na putu do posla, neuki, ali učinkoviti bazalni gangliji upravljaju automobilom, zato ćete ponekad voziti od točke A do točke B bez jasnog sjećanja na put kojim ste prošli, skretanja koje ste napravili ili pejzaž koji ste vidjeli.

Eksperimentalno izlažući štakore prisutnosti mačaka, a zatim bilježeći elektrokemijske promjene u mozgu glodavaca, Diamond je otkrio da stres, bilo iznenadan, bilo kroničan, može oslabiti moždane centre s višim funkcioniranjem, čineći ih osjetljivijima na maltretiranje bazalnih ganglija.

Vidio je da se ista stvar događa u slučajevima koje je pratio, uključujući smrt djece u automobilima.

"Čini se da je kvaliteta prethodne roditeljske skrbi nevažna. Važni čimbenici koji se neprestano pojavljuju uključuju kombinaciju stresa, emocija, nedostatka sna i promjene u rutini, pri čemu bazalni gangliji pokušavaju učiniti ono što bi trebali učiniti, a svjesni um previše je oslabljen da bi mogao odoljeti tomu. Ono što se događa jest da se memorijski krugovi u ranjivom hipokampusu doslovno brišu i ponovno ispisuju, kao kod računalnog programa. Ako se memorijski sklop ne pokrene ponovno, primjerice ako dijete zaplače ili ako žena spomene da je dijete straga, to može u potpunosti nestati", zaključuje Diamond za The Washington Post.

Borba za sigurnost djece u automobilima

Ne postoji nacionalni centar za obradu slučajeva hipertermije dojenčadi ni vladina agencija zadužena za prikupljanje podataka i nadzor.

Najbliže tome je u podrumskom uredu doma u predgrađu Kansas Cityja u Kansasu, gdje bivša direktorica prodaje i marketinga Janette Fennell vodi neprofitnu organizaciju pod nazivom Kids and Cars (Djeca i automobili). Udruga lobira za veću sigurnost djece u automobilima i održava jednu od najtužnijih baza podataka u Americi, piše Gene Weingarten u Pulitzerom nagrađenom tekstu.

Fennell se susrela ili razgovarala s mnogim roditeljima u slučajevima hipertermije, a neki sada rade s njezinom organizacijom. Ona ih ne traži. Oni pronalaze njezino ime, često kasno noću, besano pretražujući internet tražeći neki znak da postoje i drugi koji su živjeli u istom paklu i preživjeli.

Postoji opća zabluda, kaže Fennell, o tome tko su ti ljudi: "Oni su obično brižni roditelji, oni koji kupuju dječje brave i sigurnosne ograde."

Ovi slučajevi, kaže ona, propusti su pamćenja, a ne ljubavi: "Neki ljudi misle: 'U redu, mogu zamisliti da zaboravim dijete na dvije minute, ali ne i na osam sati.' No ne razumiju da je roditelj u svojoj glavi ostavio bebu u vrtiću i misli da je beba sretna i dobro zbrinuta. Nakon što vam je to u glavi, nema razloga za brigu ili provjeru bebe do kraja dana."

Fennell smatra da je kazneni progon roditelja u ovakvoj vrsti slučaja i okrutan i besmislen: Nije kao da će strah od zatvorske kazne spriječiti roditelja da to učini. Rješenje problema, vjeruje Fennell, leži u poboljšanim sigurnosnim značajkama automobila i u povećanoj svijesti javnosti da se to može dogoditi, da posljedice trenutačnog gubitka pamćenja mogu biti užasavajuće.

Senzori na stražnjim sjedalima 

Fennell godinama lobira za zakon kojim se u novim automobilima zahtijevaju senzori na stražnjim sjedalima, senzori koji bi oglasili alarm ako djetetova težina ostane u sjedalu nakon što se isključi kontakt.

Postoji nekoliko zamjenskih proizvoda koji upozoravaju roditelja ako dijete ostane u automobilu koji je isključen, no ti proizvodi nisu jako prodavani. Vjerojatno su naišli na isti marketinški problem s kojim su se prije nekoliko godina suočila tri NASA-ina inženjera. Godine 2000.

Chris Edwards, Terry Mack i Edward Modlin počeli su raditi na upravo takvom proizvodu nakon što je jedan od njihovih kolega, Kevin Shelton, slučajno ostavio svog devetomjesečnog sina da umre na parkiralištu NASA-ina istraživačkog centra Langley.

Izumitelji su patentirali uređaj sa senzorima težine i alarmom na privjesku za ključeve. Temeljen na zrakoplovnoj tehnologiji, bio je jednostavan za korištenje, bio je relativno jeftin i radio je.

No izumitelji nisu mogli pronaći komercijalnog partnera koji bi ga bio voljan proizvesti. Veliki problem bila je odgovornost jer bi se proizvođač suočio s ogromnim tužbama ako bi se uređaj pokvario i dijete umrlo.

No drugi veliki problem bio je psihološki. Problem je jednostavan: Ljudi misle da im se to nikada ne bi moglo dogoditi.

Zlobni komentari

"Ovo je slučaj čistog zlog nemara najgore vrste... Zaslužuje smrtnu kaznu."

"Pitam se je li ovo bio njegov način da svojoj ženi kaže da zapravo ne želi dijete."

"Bio je prezauzet jurnjavom za provizijama za nekretnine. Ovo pokazuje koliko su moralno korumpirani ljudi u profesijama vezanima za nekretnine."

To su bili online komentari čitatelja na članak Washington Posta iz 10. srpnja 2008., u kojem se izvještava o okolnostima smrti sina Milesa Harrisona. Komentari su bili tipični za mnoge druge i za ono što se događa iznova i iznova, iz godine u godinu u zajednici za zajednicom, kada se pojave ovakvi slučajevi.

Klinički psiholog Ed Hickling vjeruje da je razlog tomu da ljudi imaju temeljnu potrebu stvoriti i održavati narativ za svoje živote u kojem svemir nije neumoljiv i bezosjećajan, da se strašne stvari ne događaju nasumično i da se katastrofa može izbjeći ako ste pažljivi i odgovorni. U slučajevima hipertermije, vjeruje, roditelji se demoniziraju iz istih razloga.

"Ranjivi smo, ali ne želimo da nas se na to podsjeća. Želimo vjerovati da je svijet razumljiv, kontroliran i ne predstavlja prijetnju, da ćemo, ako se pridržavamo pravila, biti dobro. Dakle, kada se ovakve stvari događaju drugim ljudima, moramo ih staviti u drugačiju kategoriju od nas. Ne želimo im nalikovati, a činjenica da bismo mogli previše je zastrašujuća da bismo se s njom nosili. Dakle, moraju biti čudovišta."