'Spasa nam nema, propasti nećemo''.

"Mostar, postratni period, Staklena banka, umjetnost" - i evo, šta vam je intergalaktički digitalni Bog poručio:

"Proces popravljanja društvene atmosfere u razdoblju nakon sukoba može biti složen i višestruk. Evo nekoliko prijedloga kako pristupiti ovom problemu:

 

1. Usredotočite se na pomirenje i iscjeljenje: Kako bismo krenuli naprijed i stvorili pozitivniju društvenu atmosferu, važno je riješiti rane iz prošlosti. To može uključivati okupljanje grupa koje su prethodno bile u sukobu i olakšavanje dijaloga i napora za pomirenje.

 

2. Potaknite osjećaj zajedništva: Stvaranje osjećaja zajedništva može pomoći u izgradnji povjerenja i suradnje među ljudima. To može uključivati organiziranje događaja u zajednici, potporu lokalnim tvrtkama i poticanje ljudi da se okupe i rade prema zajedničkim ciljevima.

 

3. Podržite umjetnost: Umjetnost može biti moćan alat za iscjeljivanje i izražavanje. Poticanje stvaranja javne umjetnosti, poput murala ili grafita, može pomoći u stvaranju osjećaja ponosa i sudjelovanja u zajednici.

 

4. Pozabavite se problemom vandalizma: Dok umjetnost grafita može biti oblik samoizražavanja i može pridonijeti živosti zajednice, važno je pozabaviti se svim slučajevima vandalizma. To može uključivati stvaranje određenih područja za grafite i provođenje zakona protiv ilegalnih grafita.

 

5. Ukratko, popravljanje društvene atmosfere nakon razdoblja sukoba, zahtijeva višestruki pristup, koji je usredotočen na pomirenje, izgradnju zajednice, podršku umjetnosti i rješavanje pitanja vandalizma. Radeći zajedno, zajednice mogu stvoriti pozitivniju i živahniju društvenu atmosferu koja potiče ozdravljenje i rast.“

 

Prepisano u cijelosti kako je bukvalni prijevod izveden, kako bi nevjerojatna lakoća i banalnost prijedloga, zvučala još zvučnije, doduše, onima koji su uopće imali sreću ili nesreću da imaju vremena razmišljati o sopstvenoj poziciji iz treće tačke gledišta.

 

Zvuči potpuno uvjerljivo, a i jednostavno, složit ćete se. I još jadnije je da nismo zapeli , zato što nismo znali naći bolja riješenja. Jedini možda problem, koji ovaj mozak iz formalina vjerojatno ne može ni prevesti, je taj da smo mi zapravo veoma kontradiktorno i najblaže rečeno paradoksalno društvo, koje ako ništa , zguli sa lica zemlje svakih par decenija, svaki trag postojanja prethodne civilizacije.

 

Možda bez obzira na sve faktore koji su nas doveli dovde, negdje nešto i u našem ponašanju i vrednovanju prioriteta, vrlina,normi i granica, treba da se preispita i prođe proces sazrijevanja, odnosno ne bude degradiran uvijek nekom novom apokalipsom.

 

Pitam se često, je li moguće da u svom ovom prebogatom naslijeđu, dajemo sebi za pravo što ćemo drugima ostaviti u amanet. Ne zvuči to uopće toliko romantičarski, koliko smo mi zapravo u ovom preživljavanju postali komandosi, koji na kraju često više ni za svoje vlastito ne mare.

 

Oporavak grada Mostara, koji je često obilaznim putem prolazio kroz bolnu prošlost, uvijek je bio dodatno otežavan političkim manipulacijama, koje su naravno koristile i koriste, istinsko prisustvo više kultura i svjetonazora, konfesija i običaja, koje evo nekako opstaju i unatoč i usprkos svemu. Valjda je više svima očigledno da "Zvezde bez Partizana" nema.

 

Razlozi predatora su uvijek isti, a narod uvijek jednako ovca. Još je u staroj Antici pojam katarze uveden kao ključni element dramaturgijskog kompliciranja, kako bi se kroz bol i tenziju, stvorilo olakšanje.

 

Umjetnička sloboda bila je ključna komponenta ovog procesa koja omogućuje umjetnicima da se izraze i uključe u povijest grada kroz događaje kao što je Streetarts festival Mostar, koji je, kao pokret, kako se ispostavilo, bio u mogućnosti prigrliti svoju umjetničku zajednicu i koristiti umjetnost kao sredstvo za promicanje društvenog oporavka i rekuperaciju.

 

Naravno, formanlo prisutsvo Festivala kao platforme je naglasilo internacionalnost poduhvata. Danas je to mjesto kojem skoro svaki ulični umjetnik koji posjeti Mostar, želi pristupiti.

 

Staklena banka, koja je neposredno pred sam rat trebala postati simbol modernističkog zamajca I prosperitata, u sunovratu svijetova I vrtlogu nadrealnih strahota, je za vrlo kratak period postala truplo, ostavljeno u samom centru grada, kao simbol I spomenik našoj vlastitoj gluposti.

 

Koliko god teorija i scenarija smo prepričali na temu zašto smo tu I kakvi smo sve ispali, koliko god se nismo dogovorili ni usaglasili čak ni nastavne jedinice, koliko god da imamo službenih interpretacija povijesti I historije, uloga umjetnosti uvijek uspije ekstrahirati karakteristicne elemente vremena I ponuditi riješenje.

 

Ono što je nastalo, isprva kao produkt spontanog čina, a kasnije se nadovezao kroz prisutnost I svijest svih aktera, je danas mjesto, koje naprosto ne možete ne primjetiti. Ovako ogoljena zgrada, koja podsjeća na neki brutalistički sklelet, potpuno iscrtan, oslikan I ispotpisivan, je sada već u kategoriji fenomena koji tu na sred svega strši, koliko nezgrapna, toliko I potrebna.

 

Slično kao I fenomenalne skulpture Marka Jenkinsa, služi za podsjetnik na krhkost života I potrebu da se pod svaku cijenu čuva I štiti svaki trenutak vitalne energije. Unatoč nedostatku svih vrsta konsenzusa u političkom I društvenom životu države, a I grada u takvoj državi, mostarski fenomen Staklene banke I Street Art Scene koju je festival počeo okupljati, je u jednom trenutku upravo odlučio da će od problema napraviti riješenje.

 

I da, često je u povijesti umjetnosti, upravo nedostatak komfora , doveo autore do radikalnih I revolucionarnih riješenja. Upravo ovo naslijeđe mnogih pojedinaca ovog grada, koji su svi sa svojih udaljenih I često usamljenih pozicija pokušavali vratiti po kamen na neku hrpu, je nadam se, jasan komentar I argument, o postojanju univerzalne težnje u čovijeku, koliko da razori, toliko I da sastavi i sakupi.

 

Ovaj poduhvat, na primjeru Staklene banke, ali I na mnogim drugim lokacijama, je postao predmet interesovanja, kako grafitera I muralista, tako I fotografa, amaterskih ili profesionalnih, pa se vremenom zapravo razvila scena koja je dokumentirala jednu cijelu eru našeg postojanja.

 

Umjetnosti koja stalno nestaje I nastaje, apsorbira sve naše tenzije I težnje, duh vremna koji će tek trebat prepričati, kao fotografski dokument, u sljedecem trenutku postaje napor pojedica sa sličnom misijom onog umjetnika sa početka rečenice.

 

Njihova poruka je vrlo jasna, da čovjek ima potrebu preobraziti prostor koji gledajući kroz sebe, vidi kao priliku da popravi vlastitu refleksiju. Btw, oko 90 posto informacija koje nasi mozgovi obradjuju, dolaze iz vidnog polja. Ajd možda nije toliko, al dosta. Tako nekako I umjetnost ima moć nadahnuti nas i uzdići, potaknuti na razmišljanje te nam pomoći u snalaženju u složenosti našeg svijeta. Bilo da hvata duh određenog razdoblja ili izražava bezvremenske ljudske emocije. Univerzalnost umjetnosti i prepoznavanje njezine suštinske neodvojivosti naših nematerijalnih sadržina, provjereno je ljekovito za stvaranje pozitivnih promjena. Djeca koja dolaze će uvijek naći riješenja za probleme koje su naslijedili ili proizveli, ali će im biti lakše ako ne budu morala ponavljati stalno iste lekcije.

 

Ovaj prekrasni fotosafari je djelo dvojice entuzijasta, koji su se negdje putem priključili u dokumentiranje Streetart scene u Mostaru.

 

Iznimna mi je čast bila napisati tekst koji je ništa nego onaj papir iz lijekova, koji ste vec čitali, pa ga slobodno vratite u kutiju, da možete pogledati slike I popiti lijek.