Vjekoslav Afrić, redatelj prvog jugoslavenskog igranog filma

Vjekoslav Afrić, redatelj prvog jugoslavenskog poslijeratnog filma "Slavica", rođen je prije 120 godina, 26. kolovoza 1906. u gradu Hvaru na istoimenom otoku.

Ovaj hrvatski glumac, redatelj i scenarist završio je Državnu glumačku školu u Zagrebu 1927., a potom radi kao glumac u Splitu, Sarajevu i Beogradu, a od 1930. u Zagrebu, gdje glumi najčešće klasične dramske likove; Hamleta, Raskoljnikova, kneza Miškina i slične karaktere.

U kazališnoj predstavi "Faust" (prema Goetheu) u Zagrebu igrao glavnu ulogu 1942. godine, nakon čega je napustio kazalište. Taj njegov čin – bijeg iz zagrebačkog kazališta – poslužio je kao stvarna, povijesna inspiracija književniku Slobodanu Šnajderu za njegovu poznatu dramu "Hrvatski Faust".

Od 1942. godine Afrić se priključuje partizanima, tamo organizira kazališnu djelatnost djelujući u Kazalištu narodnog oslobođenja Jugoslavije. 

Vjekoslav Afrić je zaslužan za očuvanje izvornog teksta Jame Ivana Gorana Kovačića. Naime, u veljači 1943. godine u Livnu, Vjekoslav Afrić je prvi javno pročitao potresnu poemu Jama Ivana Gorana Kovačića pred ranjenicima Prve proleterske divizije.

Budući da je originalni rukopis izgubljen tijekom Pete neprijateljske ofanzive, Afrić je svojim prijepisom sačuvao jedini preživjeli tekst tog remek-djela.

Nakon oslobođenja 1945. godine, Afrić je jedan od začetnika kinematografije u FNRJ u republikama gdje je nije nikad bilo, a za matičnu hrvatsku kinematografiju je jedan od pionira nove, socijalističke kinematografije.

Isprva se okušao kao glumac u sovjetsko - jugoslavenskoj koprodukciji u filmu V gorah Jugoslaviji (U planinama Jugoslavije, 1946) redatelja Abrama Matvejeviča Rooma, na kojem je bio i asistent režije.

Zanimljivo je da je Afrić u svojim glumačkim ulogama tumačio i lik Josipa Broza Tita (Živjeće ovaj narod) i Draže Mihailovića (V gorah Jugoslaviji).

Prema vlastitu scenariju režirao je prvi poslijeratni dugometražni igrani film u ondašnjoj FNRJ, antologijsku Slavicu (1947.) priču o požrtvovnosti i pogibiji mlade partizanke (Irena Kolesar). Ondašnja publika je dobro primila taj film.

Nakon toga snimio je film Barba Žvane prema pripovijetci Drage Gervaisa (1949.) o hrabrom istarskom starcu-rodoljubu, koji pomaže partizanima. Njegov treći film Hoja! Lero! iz 1952., priču iz daleke slavenske prošlosti, kritika nije dobro ocijenila, te je nakon toga Afrić napustio rad na filmu.

Nakon toga posvetio se pedagoškom radu, bio je jedan od osnivača Visoke filmske škole u Beogradu, gdje je poslije bio direktorom. Kasnije je postao redoviti profesor Akademije za pozorišnu umetnost u Beogradu i rektor Univerziteta umetnosti u Beogradu do umirovljenja 1970.

Za svoj rad dobio je 1973. tadašnju najvišu državnu - Nagradu AVNOJ-a.

Dane umirovljenja provodio je u mjestu Tribunj pokraj Vodica, pišući eseje i svoje memoare. Umro je 28. srpnja 1980. godine u Splitu, neposredno prije 74. rođendana. Pokopan je u Aleji zaslužnih građana na beogradskom Novom groblju.