Rudolph Valentino, ljubimac žena poznat pod nadimkom "Latinski ljubavnik"

Na današnji dan prije 100 godina, 23. kolovoza 1926. u New Yorku je umro Rudolph Valentino, glumac talijanskog podrijetla, ljubimac žena poznat je po nadimku "Latinski ljubavnik", kojeg je stekao kao jedna od najpoznatijih filmskih zvijezda 1920-ih godina i jedna od najvećih ličnosti ere nijemog filma.

Valentinova smrt u dobi od 31 godinu izazvala je dotada nezapamćenu masovnu histeriju među obožavataljicama, pretvorivši ga u jednu prvih ikona Hollywooda.

Punim imenom Rodolfo Alfonso Raffaele Pierre Philibert Guglielmi rođen je u talijanskoj Castellaneti 6. svibnja 1895. godine kao sin Talijana i Francuskinje.

Iako mu je to bila velika želja, nije se uspio upisati u vojnu školu, pa polazi poljoprivrednu. Nezadovoljan, 1912. odlazi u Pariz u potrazi za poslom. Već iduće godine seli u New York, gdje živi u talijanskoj četvrti i uzdržava se raznim poslovima (vrtlar, konobar i dr.), dolazeći povremeno i u sukob sa zakonom zbog sitnih prijestupa.

Kao talentiran plesač počinje nastupati po noćnim klubovima, a navodno zarađuje i kao žigolo; ubrzo postaje član plesačke družine (zamijenio je Cliftona Webba), s kojom nastupa i na Broadwayu. Nakon ponovnog sukoba sa zakonom (iz zatvora ga izvlači glumica Alla Nazimova) napušta New York i putuje Amerikom, da bi 1917. stigao u Hollywood.

Kao plesač-statist na filmu debitira 1918; iduće 3 godine glumi sporedne uloge došljaka iz 'latinskih' zemalja. Utjecajna scenaristica i voditeljica scenarističkog odjela kompanije Metro, June Mathis, bira ga za gl. ulogu u filmu Četiri jahača Apokalipse (1921) Rexa Ingrama.

Takvom ulogom odmah postaje zvijezda i oličenje "idealnog ljubavnika" za milijune žena. Stvorivši famu latinskog ljubavnika, postaje simbol muževnosti, strastvenosti i pomalo misterioznog erotizma, zavodnika koji svojim prodornim pogledom osvaja žene; po prvi put jedna muška zvijezda dovodi žensku publiku do 'ekstaze', dok mu muškarci zamjeraju izvještačenost, izvjesnu feminiziranost i grotesknost.

Nakon prvog uspjeha, June Mathis mu i dalje pronalazi slične uloge (s radnjom mahom u egzotičnim ambijentima), a njegovi filmovi donose nezapamćenu dobit: Šeik (G. Melford, 1921), za čijeg su prikazivanja žene padale u nesvijest čim bi se Valentino pojavio na platnu, Krv i pijesak (F. Niblo, 1922), Preko svih prepreka (S. Wood, 1922) i Gospodin Beaucaire (S. Olcott, 1924).

Otada njegova druga supruga, scenografkinja i kostimografkinja Natacha Rambova, uporno nastoji usmjeriti njegovu karijeru prema više umjetničkim filmovima, pa nekoliko njegovih projekata ne polučuje očekivani uspjeh. Istodobno, sve su češći napadi na nj u 'žutoj štampi', koja ga ismijava i optužuje za homoseksualizam, pa i za to što njegovom karijerom upravljaju 'jake žene'.

  I pored toga, njegova 2 posljednja filma vrlo su uspješna: u Orlu (C. Brown, 1925) pokušava se dokazati kao "ozbiljan glumac", dok u Šeikovu sinu (G. Fitzmaurice, 1926) ponavlja uspjeh Šeika.  

Umire iznenada od perforacije čira; njegovu smrt popratila je masovna histerija ženâ, a spektakularnom sprovodu prisustvovali su ih deseci tisuća (nekoliko je, navodno, počinilo i samoubojstvo).

Glumio je u 32 filma. Godinama nakon smrti rastao je mit o njemu, održali su se brojni klubovi obožavateljâ, snimljeno nekoliko njegovih biografija (npr. Valentino, 1977, K. Russella), a imao je i mnoge glumačke sljedbenike: R. La Rocquea, R. Corteza, R. Novarra, A. Morena, C. Romera, J. Gilberta i dr.

Ostale važnije uloge: Slatki mali đavolak (R. Z. Leonard, 1918); Velika mala osoba (R. Z. Leonard, 1919); Nepoznata mora (W. Ruggles, 1921); Osvajalačka moć (R. Ingram, 1921).