U tjednima nakon premijere filma We Were Soldiers 2002. godine, Mel Gibson primio je poruku koja nije imala veze s medijima, intervjuima ni javnošću. Bila je to tiha i osobna poruka, poslana izravno od čovjeka čija je priča prikazana na velikom platnu – narednika Charlesa T. Fittsa, odlikovanog veterana Vijetnamskog rata koji se borio pod zapovjedništvom potpukovnika Hala Moorea u brutalnoj bitci kod Ia Dranga 1965. godine.
Fitts, tada već umirovljenik iz Teksasa, nedavno je bio hospitaliziran nakon ozbiljne ozljede. Pogledao je film, prepoznao lica, teren, kaos – sve ono što je već jednom proživio. Gibson, koji je u filmu tumačio Moorea, osjetio je potrebu da djeluje. Nije to učinio radi reklame niti zbog javne geste – jednostavno je osjetio da mora osobno zahvaliti čovjeku koji je doista preživio ono što je on samo glumio.
Bez medijskih najava, bez pratnje i publicista, Gibson je tiho otputovao u Teksas. Zatražio je potpunu privatnost i sam stigao u veteransku bolnicu gdje se Fitts oporavljao. Bio je običan radni dan, hodnici su bili tihi. Medicinske sestre bile su zatečene kad su ga vidjele kako ulazi nenajavljeno, u trapericama i flanelskoj košulji, s DVD-om filma i malom crnom bilježnicom u ruci. Zamolio je da bez novinara i kamera dobije dopuštenje sjesti i razgovarati s čovjekom koji je doista proživio ono što je on samo glumio.
Fitts, u svojim ranim šezdesetima i iscrpljen od nekoliko operacija, u početku ga je pozdravio vojnički – misleći da je riječ o kolegi iz službe – a zatim se nasmijao, prepoznao ga i rekao: ''Izgledao si umornije u filmu nego što sam ja ikada vidio Hala Moorea.'' Gibson se blago nasmiješio i odgovorio: ''To je vjerojatno zato što si ti to stvarno proživio.''
Razgovarali su više od sat vremena. Nije bilo službene evidencije, nije bilo kamera. Jedna sestra, koja je povremeno ulazila u sobu, kasnije je rekla: ''Nije došao kao filmska zvijezda. Došao je kao čovjek koji je želio razumjeti bol i reći – hvala.'' Razgovarali su o razlici između stvarnog i filmskog bojišta, o ljudima koje je Fitts gledao kako padaju, o tišini koja bi nastupila kada bi helikopteri nestali. Gibson je postavljao pitanja – ne radi uloge, već radi razumijevanja. Htio je znati kakav je bio osjećaj nositi opremu, kako zvuče čizme na suhom tlu, kako se M16 zaglavljuje u prašini.
Fitts, inače čovjek koji nije bio sklon pričanju, otvorio se više nego godinama prije. Iz novčanika je izvadio izblijedjelu fotografiju svog voda, većina kojih se nikada nije vratila. Predao ju je Gibsonu i rekao: ''Pokazao si im lica. To je bilo najvažnije.''
Kasnije je Gibson privatno izjavio svom timu da mu je tih sat vremena provedenih s Fittsom bio ''najiskreniji trenutak cijele promotivne turneje''. Osjetio je, rekao je, duboku poniznost koju nijedna premijera ni intervju ne može izazvati. Nikada nije javno govorio o susretu, osim što je rekao kako mu je film dao priliku, ali su mu ljudi poput Fittsa dali istinsko obrazovanje.
Kada je napuštao bolnicu, nije potpisao ništa, nije dopustio fotografiranje, tiho je otišao istim putem kojim je i došao. Jedna medicinska sestra je rekla: ''Nije došao da ga vide. Došao je da sluša.'' Taj trenutak nije bio ni planiran ni isceniran – i ostaje jedan od rijetkih uistinu ljudskih trenutaka iz Hollywooda koji su se dogodili potpuno izvan kamera.
