Gost emisije Nedjeljom u 2 bio je redatelj i poduzetnik Marin Mamuza. Otkrio je kako je sa svojom obitelji iz Livna uspio snimiti igrani akcijski film koji se trenutno prikazuje u kinima. Osim toga govorio je i o svojem rodnom gradu, Bosni i Hercegovini te povezanosti s Hrvatskom, prenosi HRT.
Marin Mamuza ima 33 godine, dolazi iz Livna, iz Bosne i Hercegovine i snimio je akcijski igrani film "Balkanika: Tamna strana" koji trenutno možete gledati u našim kinima. Zanimljiva je stvar da je film snimljen bez pomoći države i da ga je snimila jedna obitelj, zahvaljujući svojim entuzijazmu.
Na početku razgovora Marin je istaknuo da odluka od snimanju filma nije bila donesena preko noći:
"To je jedan duži proces koji traje. Prije svega, film je moja profesija. Ja sam studirao film. Radio sam na dosta projekata kao asistent režije. U Zagrebu sam, tijekom studiranja, prvi put i došao na filmski set. Radilo se o seriji 'Crno bijeli svijet'. Tu sam se ja zaljubio u film, u atmosferu na setu. Uvijek sam znao da je to nešto što hoću da radim", kaže Marin.
Čak i kod drugih poslova koje je radio, uvijek je na prvo mjesto stavljao pričanje priče. Filmu ga je privukla i činjenica da su njegovi mama i tata držali videoteku, a tata se bavio i fotografijom.
"Stari je bio fotograf, i mene i brata je uveo u to, a kroz fotografiju smo došli do filma, poslije ja do studija, a onda je brat pokrenuo YouTube kanal 'Jure i Mate' koji ima jako puno pregleda, 130 tisuća pretplatnika", dodao je Marin.
Što god da je Marin radio, uvijek mu je želja bila da snimi film. Prije dugometražnog "Balkanika: Tamna strana" snimio je seriju "Balkanika", i nekoliko kratkometražnih i dokumentarnih filmova, no san mu je bio dugometražni igrani film, što je zajedno s obitelji i uspio ostvariti.
"Sve skupa nas je koštalo oko 350 tisuća eura. To je za film ništa i to je bez mog honorara, bez honorara mog brata i s tim da napominjem da su nam svi prijatelji profesionalni glumci došli za iznimno fer cijenu, ispod svake cijene. Da se sve tu plaćalo, iznos bi bio puno viši. Jako puno toga je tu bilo, utrke automobilima... Sve je to nastalo na entuzijazmu i naravno uz pomoć prijatelja, sponzora, obitelji... Stvorila se jedna jako dobra sinergija i na kraju to je rezultiralo s filmom", priča Marin.
Budžet filma, ipak, nije bilo lako namaknuti jer su se oslonili na publiku s YouTubea:
"Film 'Balkanika: Tamna strana' je nastavak filma 'Balkanika' koji je snimljen prije tri godine. S originalnom prvom 'Balkanikom' smo doživjeli jako veliki uspjeh kod publike, s tim da smo pogriješili - radili smo distribuciju 'online' i tu su nas pirati totalno zakopali, napravili su 'screen recording'. Mi smo išli logikom da ako imamo na YouTubeu sto i nešto tisuća pretplatnika, neka se oni svi plate po pet eura za gledanje filma i skupit ćemo novac, film će se gledati... No, ta svijest o autorskom pravu, o nekom intelektualnom vlasništvu općenito kod nas, mislim da nije baš zaživjela i da se još uvijek ne možemo izboriti sa svim time. Uglavnom, taj prvi film skupio je jako puno pregleda na YouTubeu, čak je bio u seriji od pet epizoda. I mi smo mislili da će ljudi platiti pet eura da pogledaju pet epizoda. Nažalost, nije nam se to isplatilo, ali susreli smo se s jako puno pozitivnih kritika naše publike", napominje Marin.
Bilo je problema i s osobom koja je trebala biti glavni investitor.
"U tomu svemu logično je bilo da se pojavi neki investitor koji bi pomogao da se novac skupi, da se produkcija podigne na neku višu razinu i da se film na kraju distribuira u kinima gdje se danas i prikazuje. Uglavnom, čovjek je došao s Rolexom u Porscheu, sve je to bilo malo čudno, ali neke situacije su ukazivale na nešto dobro, neke su budile sumnju, ali nismo imali drugog izbora nego vjerovati. I tako da smo mi krenuli u snimanje, dio novca smo skupili od sponzora, a on je obećao uložiti oko 250 tisuća eura. Mi smo zaradu od prvog filma investirali, tu su bili i naši sponzori, jako puno našeg privatnog novca. Moj brat sada fotografira vjenčanja i kad nešto zaradi, donesemo taj novac u film. Nekima još nismo platili, ali rješavamo sve čista obraza i uzdignute glave", ustvrdio je Marin.
Nažalost, spomenuti investitor ih je iznevjerio.
"Drugi dan snimanja on javlja da od njega nema ništa, da taj novac ipak ne može doći i mi smo se tu našli u jako nezgodnoj situaciji. Jako puno stvari smo unaprijed platili. Glumci koji su termine rezervirali, kolege iz tehnike... Svi su već bili u Livnu s 5 - 6 kamiona, s kombijima, ljudi su iduća dva mjeseca svog života isplanirali za naš film koji je on trebao dijelom financirati. Jednostavno, čovjek je rekao - ništa. Poslije se nije ni javljao i mi smo onda trebali zakrpati to, pa smo odlučili financirati film iz moje firme Continental Adventure, koja je sada vlasnik filma", objasnio je Marin.
Čitav filmski projekt stvarao se na temelju povjerenja - sponzori su pomagali i malim gestama i iznosima, primjerice donijeli bi im paket sokova ili sireve na set. Neki bi rekli da to nije profesionalno, međutim oni su na taj način uspjeli realizirati projekt.
"Nama je bio cilj da snimimo film. To je bilo vrlo jednostavno. Važno je bilo da se ljudi koji su profesionalci i koji žive od toga plate, i moraš nekako namaknuti sredstva. Ja imam sreće da stvarno poznajem jako puno ljudi. U jednoj večeri, kod mene kući, među prijateljima smo skupili oko 30 tisuća eura. Dosta ljudi je tu stvarno pomoglo. Iza nas je stalo i Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine, oni su nam dali nekih 30 tisuća eura, ali to nije klasični fond koji financira. Dok, na primjer, Fondacija za kinematografiju u Sarajevu nas uopće nije podržala, iako smo aplicirali", požalio se Marin.
Bilo je i drugih problema: film je već bio u grubom rezu, no oko jednog glumca je izbio skandal pa su morali ponovo snimati sve scene u kojima se on nalazi.
"Tako da smo imali i nepredviđenih troškova. Oni čak ni u tom trenutku za to nadosnimavanje i postprodukciju nisu željeli stati iza projekta, a s tim da sam i sam bio u žiriju te Fondacije za kinematografiju. Općenito se te sve odluke o ocjenjivanju filmova donose se na temelju scenarija i na redateljske vizije, ali opet sve je to slovo na papiru. Mi smo imali opipljivu stvar, grubi rez", dodao je Marin.
Film "Balkanika: Tamna strana" je u hrvatskim kinima devet dana. Za hrvatske prilike ostvario je solidnu gledanost:
"Imam podatke za prvi vikend: bilo je dosta dobro, oko 4 tisuće gledatelja ga je pogledalo", rekao je Marin.
U Bosni i Hercegovini Marinov film je, pak, najgledaniji nakon "Minecrafta".
Radnja filma se nastavlja na seriju "Balkanika" - Lajla, koja je migrantica, zaglavila je u Livnu u Bosni i Hercegovini. Sa sobom nosi eksploziv koji treba prenijeti u Italiju i predati ga ISIL-u koji tamo sprema teroristički napad.
"Međutim, ona je zapela u Bosni jer su usput uz migrante oni krijumčarili i drogu. Njezin brat je u ISIL-u, i saznao je da im je cijela situacija zapela, pa dolazi tamo, i želi je ubiti jer je osramotila obitelj. S druge strane tu je i taj eksploziv koji treba da dođe tamo, a u Livno dolazi i ekipa iz Sirije", ispričao je Marin.
Film obiluje pucnjavom, akcijskim scenama, a dijelovi scenarija su i duhoviti. Kako je publika reagirala na priču koju donosi?
"Imali smo snimanje u rodnom selu moje mame, u Grgurićima i imali smo scenu gdje se islamisti pripremaju za napad. Tu njihov vođa drži govor i na kraju svi viču 'Allahu ekbar', dižu kalašnjikove u zrak... To je jedna dosta uznemirujuća scena i tu je nažalost bio susjed koji je bio u Hrvatskom vijeću obrane i koji je ratovao protiv Muslimana u Bosni za vrijeme rata. Čovjek je doživio napad PTSP-a, tresao se... Meni je stvarno bilo žao što smo ga doveli u tu situaciju. Cijeli naš prostor je izranjavan svime time, nisu svi iz rata izišli jednako. Ovaj čovjek se stvarno jako uznemirio, mi smo i prekinuli snimanje, ja sam ga urazumio da je to samo film i da se neće ništa desiti. On je pričao kako mu je prijatelj tako poginuo, da su to vikali kad su ih ubijali", prisjetio se Marin.
S druge strane, imali su snimanje scene u džamiji, u Glamoču, i kad je tijekom snimanja Marin shvatio da im nedostaje statista, zvao je punca da skupi ljude u džamiji.
"Punac je isto bio ranjen u ratu, protjeran iz Bugojna, zapaljena im je kuća. Međutim, on nije imao nikakav problem, stao je u prvi red i klanjao. Sve je bilo okej. Obojica su bili u ratu, obojica su ranjeni, ali opet svi na neki način proživljavaju te stvari drugačije", napomenuo je Marin.
U Marinovu Livnu trend iseljavanja uzeo je velikoga maha, no za Marina je jedini izbor povratak u to mjesto, iako je u Zagrebu studirao.
"Ja sam išao nekim obrnutim smjerom u svemu tome. Nažalost, 90% mog razreda iz srednje škole je vani. To je jako puno. Uzrok je, naravno, i ekonomija i cijela situacija, i u gradu i u zemlji. Jako je puno predivnih kuća ostalo prazno. U kontekstu turizma, ja sam htio da se te kuće iznajmljuju, da ljudi dolaze, no kako smo mi mjesto bez turističke tradicije, odgovor je bio 'tko će meni po mojoj kući hodati; jesi normalan' i slično... Tako da je teško u nekom mjestu u kojem nema te tradicije krenuti bilo što raditi", istaknuo je Marin.
Unatoč preprekama, odlučio je početi se baviti turizmom, i Livno se danas izgradilo u jednu zaista poznatu i veliku turističku destinaciju.
"Danas, da dođete u Livno na 5-6 dana, svaki dan možete raditi neku drugačiju aktivnost i imate ponudu smještaja", dodao je Marin, koji je u ponudu uključio i divlje konje.
Život u Zagrebu ga nije privukao. Kako kaže, život prođe na semaforu.
"Shvatio sam koliko se vremena gubi na traženje parkinga, vožnju do posla, nema nikakve spontanosti, nema puno stvari koje ja obožavam. Iznad naše kuće u Livnu ja šetam sa svojim psima svako jutro ili svaku večer. Falilo mi je jednostavno to prostranstvo. U Zagrebu mi je sve bilo nekako skučeno", ocijenio je Marin.
Povratak u Livno Marina nije razočarao, među ostalim i zbog angažmana zajednice na snimanju njegova filma.
"Svi su nam izišli u susret. To je stvarno posebno. Nadalje MUP Herceg-bosanske županije nam je dao oružje koje koristimo u filmu, onda Elektroprivreda nam je davala opremu za snimanje noćnih scena, za osvjetljenje. Grad nas nije službeno podržao kao institucija, ali Livno – i grad i naša županija – nisu samo neki odbori i političke stranke, to su ljudi", istaknuo je Marin.
Kako je već spomenuo, baveći se turizmom u Livnu Marin je otkrio potencijal divljih konja kojih u okolici mjesta ima oko tisuću.
"Nažalost, o njima nitko ne brine. Mi iz privatnog sektora ne možemo zaštititi te konje. Mi smo ih 'izbrendirali', razvili smo cijelu destinaciju, postali su prepoznatljivi, ali prije nekoliko godina je došao red na institucije da urade svoje, međutim oni i dan danas nisu zaštitili te divlje konje. To je neka lokalna politika, jedno županijsko ministarstvo to sve blokira, koje pripada jednoj stranci. Međutim, sad polažem nadu jer imamo u BiH jako dobru federalnu ministricu okoliša, koja je utjecala na to da se promijeni Zakon o okolišu, što omogućuje općinama i gradovima, odnosno lokalnim zajednicama, da sami zaštite određena područja. Prije su to morali raditi župani, odnosno kantoni, a sada to može napraviti općina. Nadam se da će naš grad napokon preuzeti odgovornost da se oni zaista zaštite", kaže Marin.
Iako područje nije uređeno, posjetitelji, pogotovo stranci, dolaze baš zbog toga jer je drugačije nego kod njih.
Uz divlje konje, što još gosti mogu otkriti u Livnu i okolici?
"Uz foto safari s divljim konjima, može se kanuima zaploviti po rijeci Strubi, voziti električne bicikle... Ima jako puno planina za planinarenje, predivno Buško jezero, jezero Mandek... Naš prijatelj u Tomislavgradu sada gradi vinariju koja će isto biti jedna destinacija. Tu su i Duvno i Kupres, sve su to moji gradovi, i Tomislavgrad se razvija jako lijepo, jahanje na Kupresu, to je veliko prostranstvo, isto tako u Livnu", nabrojio je Marin.
Kada govori o turizmu, ali i šire, Marin zanemaruje županijske granice. Kada kaže da je negdje lijepo, ne vodi računa o tomu je li to u bošnjačkom, hrvatskom ili srpskom dijelu.
"Pa sve je to naše – priroda, njezin stvoritelj, kako god... Mi koji živimo tu prirodu, zaista ne poznajemo te mikrogranice, tako ih ja zovem, koje smo mi ljudi, nažalost, udarali u svemu. Cijela Bosna i Hercegovina je predivna, i Hrvatska, i Srbija... Ja svuda putujem i svugdje imam nekog čovjeka koji me dočeka i s kojim se u tom gradu osjećaš domaće. To je nešto najbitnije. Ljudi čine tu zemlju i nisu u okvirima tih granica", ustvrdio je Marin.
Marin Mamuza aktivan je i u poduzetničkom inkubatoru u Livnu, u koji se bio uključio jednim 'start-upom.'
"Danas sam predsjednik Upravnog odbora. Uglavnom, to je poduzetnički park koji su osnovali naši poduzetnici Livnjaci, ali iza kojega financijski stoji Mate Rimac. Mate je napravio jedan fond na koji su se mogle prijaviti poduzetničke ideje. Ukratko, u tome našem poduzetničkom inkubatoru ljudi donose svoje ideje, mi pomažemo tu ideju pretvoriti u održivi biznis – od papira, kako se registrirati, što treba pribaviti, na koje fondove može aplicirati, kako se priprema projekt za investitora... Radimo razne obuke. Sve to što mi sad radimo za druge, jednom sam i ja prošao", objasnio je Marin.
"Ja sam bez Mate osnovao firmu. Prvo sam kupio auto, čak sam i zemlju gdje su izgrađene kuće kupio i prije Matine investicije. Mi smo sve što smo imali dali za taj projekt i Mate je to prepoznao. Stvarno smo jako puno riskirali. Mi smo doslovno za to dali naše posljednje novce. Mate je investirao u firmu. Prvo je bila jedna mala investicija koja je bila kao neki test da se vidi kakvi smo, a onda je napravio investiciju od oko 2 milijuna eura u Continental Adventure, i mi smo počeli graditi kuće za smještaj jer sam želio da ljudi mogu vrijeme provesti u nekom smještaju koji je totalno drugačiji od drugih. Imamo i kupole, radili smo 'tree house' i 'e-frameove'. Sve je tu u skladu s prirodom i tu možeš izići ispred kuće doslovno gol, nitko neće vidjeti. Kuće su razmaknute 100 metara razmaka i to je koncept koji sam ja htio jer počinjem od onoga zašto ljudi dolaze u prirodu, u šumu... Dolaze tamo da se sklone od drugih ljudi. Ako previše urbaniziraš, ako staviš puno kuća i ljudi na jedno mjesto, njihov motiv za odlazak u prirodu gubi smisao", smatra Marin.
Lokalna zajednica, pak, Marinov projekt nije dobro prihvatila.
"U stvari, oni su ga zaustavili. Nadam se da im je žao zbog svih neistina koje su o Mati i o meni izgovorene. Matu su prozvali da pere novac, a mene da onečišćavam okoliš. Jako puno nebuloza je bilo. Nažalost, to je zaustavljeno zbog toga svega, napravili su peticiju protiv nas, odrezali su nam struju... Ali drago mi je da su prepoznali da je taj njihov stav bila pogreška. Ja sam zaista otvoren", napomenuo je Marin.
Kad se govori o životu u Bosni i Hercegovini, jedan Bosanac – kako je spomenuo Aleksandar Stanković – kaže da u Bosni nema ni pekara, ni profesora, ni učitelja, ni frizera, ni seljaka, postoje samo tri zanimanja – ili si Bošnjak, ili si Hrvat, ili si Srbin.
"Ne, ni blizu to nije tako. Totalno promašeno. U Bosni i Hercegovini ima predivnih ljudi koji su zaista otvoreni. Ljudi koji to guraju u medijski prostor nisu svjesni koliko utječu na ljude i koliku štetu rade na kraju krajeva. Ljudi koji su prošli rat, oni se i pribojavaju tih novih situacija koje bi se mogle desiti. Nedavno je bilo pitanje hoće li hapsiti Dodika, hoće se odcijepiti... Ženina baka Ljilja je spakovala dva kofera, da se spremi, da joj opet ne zapale kuću, da joj ne izgore uspomene unutra. Jako se puno poigrava tim predivnim ljudima u Bosni i Hercegovini. Mislim da je čak poražavajuće govoriti o tomu tko je koja nacija. Mislim da smo kao društvo prešli tu granicu, a opet mislim da je za Bosnu i Hercegovinu potrebno neko poštivanje svega toga", istaknuo je Marin.
Hrvatu koji živi u Bosni i Hercegovini nije drago ako nema svog predstavnika.
"BiH treba malo više razumijevanja, treba pozitivnih priča, treba što više pozitivne ekonomije, što više investicija i mislim da smo zemlja s jako puno potencijala", zaključio je Marin.
