"60 minuta": Emisija koja je praznila ulice i pomjerala granice

Politički magazin "60 minuta" prvi put je emitiran 11. veljače 2002. godine na Federalnoj televiziji. Bio je to početak jedne televizijske priče koja će obilježiti bh. novinarstvo, uzdrmati političke strukture, otvoriti teme o kojima se godinama šutjelo i postati mnogo više od obične informativne emisije.

Šezdeset minuta nije moglo biti dovoljno

U godinama koje su uslijedile, ponedjeljak navečer dobio je poseban ritam. U Bosni i Hercegovini prepričavala se anegdota da su ulice od 20 sati gotovo puste jer je na programu FTV-a "60 minuta".

Građani su čekali da čuju ono što se rijetko moglo čuti na drugim mjestima, da vide dokumente, svjedočenja i priče koje su razotkrivale lice vlasti, političkih moćnika i sustava u kojem su se korupcija, kriminal i zlouporabe često skrivali iza velikih nacionalnih i političkih parola. 

Ime emisije, zapravo, nikad nije oslikavalo njezino stvarno trajanje. Šezdeset minuta nije moglo biti dovoljno za sve afere, sumnjive poslove, političke obračune, nacionalističke ispade i pitanja ratnih zločina. Svaka emisija otvarala je nove teme, a iza svake objavljene informacije stajali su sati istraživanja, razgovora, provjera i rada koji se često odvijao daleko od očiju gledatelja.

Ali "60 minuta" nije bila samo priča o onima o kojima je izvještavala. Bila je i priča o ljudima koji su je stvarali. O novinarima i uredniku koji su, radeći svoj posao, godinama živjeli s prijetnjama, pritiscima i policijskom pratnjom. Njihov rad nije završavao odlaskom iz redakcije, niti je strah ostajao pred vratima televizije. Svaka nova emisija značila je i novu odgovornost, a ponekad i novi rizik.

Prijetnje nisu izbrisale teme

Pritisci nisu dolazili samo od političara i onih čije su se aktivnosti našle pod povećalom istraživača. Atmosferu u kojoj su radili najbolje oslikava prijetnja koju je tadašnji ombudsman za ljudska prava Vitomir Popović uputio članu ekipe: "Vama treba metak u čelo." Takve riječi dovoljno govore o cijeni koju su novinari mogli plaćati zbog inzistiranja na pitanjima, činjenicama i odgovornosti.

Ipak, "60 minuta" je opstajala. Prijetnje nisu izbrisale teme, pritisci nisu ugasili mikrofone, a pokušaji da se novinare obeshrabri nisu zaustavili potragu za pričama. Naprotiv, za ekipu su predstavljali dodatni razlog da nastavi još upornije. U vremenu u kojem je bilo lakše prešutjeti nego progovoriti, emisija je inzistirala na tome da javnost ima pravo znati tko donosi odluke, kako se troši javni novac i tko snosi odgovornost za postupke koji utječu na živote građana.

Tijekom gotovo 400 izdanja pred kamerama su se izmjenjivali sugovornici iz politike, pravosuđa, sigurnosnih struktura i javnog života. Kroz emisiju je prošlo više tisuća gostiju i sugovornika, a njihove izjave, dokumenti i svjedočenja postajali su dio šire slike društva koje se još suočavalo s posljedicama rata, podjelama i nasljeđem nekažnjivosti.

Niz nagrada 

Rad ekipe prepoznat je i kroz brojne nagrade. Među njima su priznanje "Novinar godine" Društva novinara BiH, "Hercegovačko sunce", "Guščje pero", Plaketa Grada Sarajeva i Plaketa Grada Tuzle. Ta priznanja bila su potvrda profesionalnog rada, ali i značaja novinarstva koje se nije zadovoljavalo službenim priopćenjima i unaprijed pripremljenim odgovorima.

Posljednja emisija "60 minuta" emitirana je 30. svibnja 2011. godine. Time je završeno jedno poglavlje Federalne televizije i bh. medijskog prostora, ali je ostao trag koji se ne može mjeriti samo brojem emitiranih emisija, nagrada ili obrađenih afera.

Ostalo je sjećanje na vrijeme kada se ponedjeljkom navečer čekalo da televizijski ekran otvori pitanja koja su mnogi radije izbjegavali, na novinare koji su zbog svog posla bili izloženi prijetnjama i na emisiju čiji je odjek često nadilazio mnogo dulje televizijske formate.

"60 minuta" nije mogla riješiti sve probleme na koje je ukazivala, niti je to mogao biti posao jedne emisije. Ali je uporno podsjećala da se o njima mora govoriti, da se odgovornost mora tražiti i da novinarstvo, kada se vodi činjenicama i javnim interesom, može postaviti pitanja koja moćni ne žele čuti. Upravo po tome ostala je upamćena.