Putujte s nama

Čajetina, čaršija u sjeni vlastitih sela

Valja mi na još dva mjesta, a cilj je isti – crkve-brvnare. Jedna je, u Dobroselici, 17 kilometara južno, a druga, u Jablanici, 25 kilometara jugozapadno od Čajetine, također s druge strane Zlatibora.
Lifestyle / Putujte s nama | 06. 01. 2023. u 13:15 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jeste li bili na Zlatiboru? A u Sirogojnu? Fino, i ja sam, a jeste li bili u Čajetini? U Čaj…? Ponovite, gdje…?! A kojoj općini pripadaju i Sirogojno i Zlatibor? Muk…

Tako to često biva, da nekadašnja seoca po čuvenju daleko nadrastu općinu kojoj pripadaju pa bi mnogi pomislili da se u Čajetini, maloj čaršiji podno Zlatibora, nema šta ni vidjeti, a ni o njoj pisati ako se u priču ne udjenu Zlatibor i Sirogojno.

Sama Čajetina ima, istina, svega 3.336 stanovnika i jednu jedinu pravu ulicu, ali kad joj se dodaju neka zanimljiva mjesta na obodu općine, i bez Zlatibora i Sirogojna – oni će napobaška – nema je smisla putopisno zaobići. Uostalom, naziv Čajetina nastao je, kažu, od arhaičnog glagola čajati, što bi značilo čekati, a čekalo se, kad se moralo preko Zlatibora, u Šumadiju, na bolje vremenske uvjete, plus su se sačekivali vođe karavana, ipak je bilo lakše kad ih je više. E, pa nek' sad Zlatibor i Sirogojno sačekaju.

I, zapitat će se neko, šta može stati u jednu ulicu?! Može, ako je dovoljno duga i ako se po njoj dobro natiska.

Ako se izuzme crkva svetog Arhangela Gavrila, najstariji detalj u ulici je piramidalna spomen-česma, podignuta 1900. godine, i to kao zahvala Čajetinaca što je kralj Milan II. Obrenović izvukao živu glavu u Ivanjdanskom atentatu. Za one koji ne znaju, za Ivanjdan 1899. stari se kralj – malo prije toga je abdicirao u korist sina Aleksandra, ali je zadržao najveći dio utjecaja na političke prilike u Srbiji – našao na nišanu radikala, koji su ubrzo uhićeni. Nikola Pašić dobio je pet, a pomagači po 20 godina i svi su, prije ili kasnije, pomilovani, a metak je prosvirao jedino kroz mozak nesretnog atentatora Đure Kneževića. Uskoro će, 1903., Obrenovići ionako ljosnuti s prijestolja, a Aleksandar I. Karađorđević će 1925. čak obnoviti česmu; nek' su, valjda je računao, Obrenovići što dalje od mog trona, a ja ću im, nije problem, obnavljati spomenike. Opravdanje je nađeno i u tomu što je obnova obavljena „u slavu poginulih ratnika zlatiborskog sreza u ratovima za oslobođenje i ujedinjenje 1912. - 1918.“ Imena ratnika, na broj četrdeset jednog, ispisana su na spomen-ploču, nedavno postavljenu na ogradu česme.

M.J. | Bljesak.info / Spomen-česma (ne)sretnom kralju Milanu

Puno prije poginulih boraca Balkanskih ratova ovdje je glavni bio – spomenuh ga u putopisu iz Arilja – serdar Jovan Mićić. Bilo je to u doba srpskih ustanaka protiv omraženih Turaka, kada je Mićić – makar se zna da se bratimio sa Smail-agom Čengićem – bio predvodnik ovdašnjeg naroda. Umro je, baš kako su mu predvidjeli znameniti proroci Tarabići, u zarobljeništvu i od gladi, u selu Gurgusovac, na Malom Timoku, a sve zato što je bio odani ratnik i službenik Obrenovića. Danas na njega u Čajetini podsjeća restoran u središtu gradića nazvan „Serdarev konak“. U ono doba tu se stvarno nalazio serdarev konak, podignut 1817. godine, a oko njega serdarevo imanje, koje se protezalo i na prostor na kome danas stoji crkva; za gradnju bogomolje (i prve ovdašnje škole) darovao ga je serdarev unuk.

Jednobrodna, s polukružnom apsidom, građena je od 1886. do 1890. Tako je mlada, a ovo joj je već treći ikonostas; nema mu ni dvije godine pa rezbarija u orahovini ili takvom nekom drvu sja, pogotovo što je ponutrica odlično osvijetljena. U kupoli, iznad ikonostasa, dominira Pričešće apostola. Meni su posebno dojmljive dvije velike freske, svetih Novomučenika Jasenovačkih i svetih Novomučenika Prebilovačkih; nije da se može uspoređivati s onim što se može vidjeti u Prebilovcima i Jasenovcu, ipak su ovo samo freske, ali osjećam kako sam neke od likova već vidio i, gotovo bi se moglo reći, upoznao. U crkvi nikoga osim njih, a ne bi mi bilo mrsko vidjeti zbirku od 47 bogoslužbenih knjiga; najstarije je Jevanđelje, doneseno iz crkve u Sirogojnu, tiskano u Moskvi 1814. godine, a poseban je i Službenik iz 1838., s vlastoručnom posvetom nesretnog kralja Aleksandra Obrenovića; bio ovdje 1893. i osobno ga darovao Čajetincima. Uz crkvu četiri starija, različito okrenuta nadgrobnjaka i jedna novija spomen-česma, podigli je svojim roditeljima neki Čizmići.

M.J. | Bljesak.info / Sveto Novomučenici Prebilovački

Čajetina je pomalo nalik bosanskom gradiću Milići, i to po velikom broju bisti, uglavnom smještenih u prostranom parku, gdje radnici upravo dograđuju dječju igraonicu. Prvi do one jedine gradske ulice ipak je – devet je imena – spomenik „poginulim u ratovima od 1990. godine“. Dokad, ne piše, Čajetinci kao da (zlo)slute da će na ovim prostorima biti još ratova. Prvi do ratnika je, ko će drugi, pjesnik, Mihailo Ćupović (1934. - 2004.), rođen u Mokroj Gori, živio i pisao ovdje i, dakako, na Zlatiboru, koji mu je bio najveća inspiracija. Do njega serdar Jovan Mićić, na neki način utemeljitelj Čajetine, koja se prvi put i spominje 1815. godine, i to baš u njegovom pismu knjazu Milošu, u kome ga izvještava o prijemu poreznih knjiga. Kad je imenovan rujanskim knezom, Mićić je upravo Čajetinu izabrao za svoje sjedište, a naselje se razvilo oko njegova konaka.

Veljko Stamatović bistu je zaslužio kao najistaknutiji privrednik ovog kraja, a to, isto kao i danas, nije moglo bez bavljenja politikom. Za njegovo djelovanje vežu se počeci turizma na Zlatiboru, a također i izgradnja tvornica od kojih je živjela većina Čajetinaca. Uz njega je – gradski oci su ove od bronce tako izmiješali da nema jedan sličan drugom – pilot Goran Savić (1973. - 2012.), major srpske vojske, poginuo iznad Nove Pazove polažući ispit za opitnog pilota. Pokoj mu duši, pao, ne samo na ispitu.

Svi dosad navedeni su u sjenovitom dijelu, ispod krošanja drveća, a na čistini su prvi Rađen Simović (1916. - 1942.) i Dobrilo Petrović, godinu dana stariji, poginuo iste godine. Petrović je bio ovdašnji prvoborac, a o Rađenu ne znam ništa, mada bih se kladio da je također jedan od poginulih partizana. Trećeg im druga izdvajam zbog nadimka, a riječ je o Aleksandru Jovanoviću zvanom Otrov. Malo je i mlađi, godište 1923., a izdurao je živ do 1944. Kad nekog prozovu Otrov, i ne može puno više od 21 godine. Četvrti je Milivoje Ječmenica (1919.- 1941.).

To je otprilike ima vidjeti u Čajetini. Zastajem pred poprilično detaljnim turističkim panoom zlatiborskog kraja. S druge strane očekujem neku top destinaciju (a da nije neki zlatiborski megahotel), ali ne nalazim ništa osim suncem oprženog i vjetrom pokidanog plana grada.

Kavenišem u kafiću u kojem goste, osim ljubaznog konobara, dočekuje i „recept za ljubav“: Pomešajte dve šoljice drugarstva, dve kašike razumevanja i nekoliko kapi strpljenja. Poverenja, puno poverenja. Dodajte prijateljstvo i velikodušnost. Nikada ne zaboravite kvasac ljubavi. U fil stavite dosta nežnosti. Za šlag, puno osmeha i zagrljaja. Ukrasite sa strašću. Na kraju dodajte puno poljubaca. Eto, da ne kažemo da nismo znali :)

Valja mi na još dva mjesta, a ne znam kud bih prije, pogotovo što je cilj isti – crkve-brvnare. Jedna je, u Dobroselici, 17 kilometara južno, a druga, u Jablanici, 25 kilometara jugozapadno od Čajetine, također s druge strane Zlatibora. Obje su, dakle, podaleko, ali i da su dalje, takva mjesta ne propuštam.

M.J. | Bljesak.info / Ispred crkve-brvnare u Jablanici

Po isprobanoj znanstvenoj :) metodi „eci-peci-pec“, prvo ću u Jablanicu. Selo je, iako daleko od onog što se obično naziva civilizacijom, još uvijek živahno, a gdje se nalazi crkva-brvnara, doznajem od skupine domaćina koji upravo kopaju temelje za novi pomoćni objekt. Nije to, međutim, ni ž od nekadašnje živosti, o čemu najrječitije govori nekadašnje središte sela, sada bez ijednog stanovnika. Katnica u kojoj se nekad nalazilo sjedište zemljoradničke zadruge i prodavaonica (otud, mlađi to ne znaju, naziv „zadruga“ za prodavaonicu) propada prazna, bog zna koliko godina niko nije ušao u nju, a i sve ostalo oko nje je mrtvo.

Crkva-brvnara Pokrova Presvete Bogorodice stoji u pristranku s druge strane ceste. Podignuta je 1838., jednostavna, „u kvadrat“, s polukružno izduženim apsidalnim dijelom i zatvorenim daščanim zvonikom nalik kuli, pomalo neuobičajenim za crkvene građevine u Srbiji. Bočni ulaz „običan“, ali su vrata glavnog ulaza tako moćno izrezbarena da ih stavljam na prvo mjesto od svih što sam ih dosad vidio. U porti je, za razliku od sela, sve uredno, samo što se vremenom nakupilo i malo previše štočega, od velike ploče s tridesetak imena i prezimena na kojoj nema ni slova o tome zašto su tu, a ni godina rođenja i/li smrti na osnovi kojih bi se to moglo pretpostaviti, preko još jedne slične, postavljene dobrotvorima crkve i nekom Mlađenu D. Kokoroviću, poginulom 1914. „u Balkanskom ratu“, pa do mramorne ploče nekoj Mari čiju dvojicu sinova, kad je bilo „dva Srbina za jednog Turčina“, Turci nevine objesiše na grane, a Mara prokle Turke. Duga priča. Kad se tome doda kućica za paljenje svijeća te dva visoka nadgobnjaka i jedan križ gotovo srastao sa zemljom, svi s opširnim tekstovima u kamenu, malo dvorište ispadne baš prenatrpano.

Poviše crkve, izvan ograde, sobrašica, ali moderna, takoreći kuća, uz nju česma s opširnim i prilično poetičnim natpisom vodi Borovači „što razgali i osveži pobožnoga namernika i umornog radnika“ te nekom Beograđaninu Milanu D. Đuriću koji 1975. podiže česmu. Ispod crkve još jedna čitava sobrašica, na njoj tridesetak smrtovnica; ostale u lošem, neke i u ruševnom stanju. Srušio se i turistički pano na kome se, na srpskom i engleskom, objašnjava šta su ustvari sobrašice.

M.J. | Bljesak.info / On i njegovi vočići

U Jablanici bilježim i zapuštenu spomen-česmu poginulim u ratovima 1912. - 1918. s desetcima imena te jedan iznimno dopadljiv detalj, nadstrešnicu ispod koje od drveta istesani brkati Jablaničanin, u opancima i sa šajkačom na kuštravoj glavi, vodi dva drvena vola. Mislim, neko se baš potrudio!

Nema ceste koja bi povezivala Jablanicu i Dobroselicu nego opet treba dodati gas pa na Zlatibor. I putokaz u Čajetini, oboren u travu, i onaj na Zlatiboru, pokazuju samo pravac, ali ne i kilometražu, pa sam, kad nakon poduže vožnje izbijem na brijeg s koga puca pogled u duboku dolinu, pomalo ljut; čovjek bi rekao eto crkvice iza krivine, kad ono… Na brdu neki čudan križ, s tri poprečne grede, ograđen u žicu; ne znaš je li neko tajanstveno svetište ili možda orijentir za ko zna što.

U centru Dobroselice ima i novih kuća, ali i ovdje dominira zgrada koja je nekad očito bila ponos sela, a sad kroz razdrta prozorska okna zuji propuh. U jednoj prostoriji još stoji crveni tepih, u druge natrpane bale sijena. Što je svačije, to je ničije, pa neko iskoristio. U trećim gomile smeća, „tamić“ bi se mogao napuniti. Na iskrzanom zidu još stoji spomen-ploča s imenima palih boraca, postavljena 1981., dok niko nije mogao ni zamisliti kako će tužno izgledati 40 godine kasnije. Nov je, pak, i sjajan – neko se sjetio nakon stotinu godina – spomenik poginulim u ratovima 1912. - 1918. Imena grupirana po prezimenima: Varnice i Vraneševići te Simovići i Srndaćevići zajedno, manje ih je, kao i nekih drugih, daleko najviše Marjanovića. U blizini je i spomen-česmica posvećena njihovoj žrtvi, podignuta 1938.

Je li ljepša jablanička ili dobroselička crkva? Ovdje treba reći kako se, zbog stila gradnje, obrade drveta i rezbarija, vjeruje da ih je sklopio isti neimar. Inače se na mjestu dobroseličke slična crkvica nalazila i prije, a spalili su je 1806. – uzalud su je, po predaji, mještani neznano kad prenijeli na drugu, skrovitiju stranu brda – ko drugi nego Osmanlije. Zna se da je ponovno podignuta 1821., što stoji urezano u jednoj od greda Meni je ljepša dobroselička, posvećena svetom Iliji, i to iz vrlo jednostavnog razloga – iako nema nigdje nikog, otključana je.

M.J. | Bljesak.info / U crkvi-brvnari u Dobroselici

Prosto je nevjerojatno koliko je ikona i štočega drugog stalo u prostoriju dimenzija osam puta pet metara. Glavni su, svako za sebe, Bogorodica i Isus, oslikani na dasci i postavljeni uz carske dveri znamenitog Janka Mihailovića Molera.

I ovdje se mnogo što zadjenulo po dvorištu, ali znbatno manje nego u Jablanici, a središnje mjesto pripalo je spomeniku svećeniku Blagoju Šišakoviću. Kućica za paljenje svijeća nova novcata, pored nje zvono što su ga za crkvu 1921. darovali neki Ječmenice, a sobrašica samo jedna, al' zdrava-čitava i izvan ograde.

Da, bio sam krenuo i prema poznatom dobroseličkom prerastu, ali mi neki ljudi na cesti, vidim baš-baš lipsali, mašu da stanem. I njih su prevarili putokazi bez kilometraže pa se zaputili pješke i sad pitaju mogu li barem nekoliko najstarijih odvesti u „bazu“ na Zlatiboru. Sindikat zaposlenih u socijalnoj zaštiti Republike Srbije. Iz Sombora su, navikli na ravnicu, taksija u šumi nema. Mogu, naravno. Prerast će na red doći ja nekad, ja nikad, a pola sata kasnije sa Somborcima već pijem kavu.

Kopirati
Drag cursor here to close