Sijedi starac u crvenom odijelu s bradom i vrećom punom darova odavno uveseljava mališane i sve one koji se tako osjećaju za vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana. No, kako je Bosna i Hercegovina naopaka zemlja u svemu i kako su se blagdani pretvorili u praznike, tako se i Djed Mraz, odnosno Djed Božićnjak, pretvorio se u još jednu personu non grata u zemlji nepoželjnih.
Čak i oni koji su kao djeca očekivali misteriozno spuštanje djeda s vrećom punom darova niz dimnjak, stali su obranu nekih vrijednosti koje bi mogao izmišljeni starac pogaziti. Tako se svake godine pred blagdansko vrijeme, pogaženo prazničnom etiketom, galami o strahu pa se starac pretvori u baba-rogu.
Priča o Djedu Mrazu je, naravno, potkovana marketinški pa se selo na sjeveru Finske smješteno selo kojeg nazivaju “Vratima Laponije” proslavilo zbog adrese nepostojećeg djeda. Budući da se nalazi u na samom rubu Arktičkog kruga, svega 2.000 kilometara od Sjevernog pola, sve je zasuto dodatnom čarolijom kao što je (djeci) čarobna priča o nepoznatom starcu koji nagrađuje njihovu dobrotu krajem svake godine.
Kako se sve vrti oko novca, tako se i ovaj djedica iskorištava za sve marketinške mamce u brijeme blagdana. Ili praznika.
Priča o suvremenom Djeda Mrazu, kojeg nazivaju još i Santa Claus, Saint Nicholas, Father Christmas, Kris Kringle, Santi, Santa te Father Christmas je varijacija nizozemske priče koja je bazirana na stvarnoj povijesnoj ličnosti – Svetom Nikoli.
Sveti Nikola rođen je u današnjoj Turskoj, u gradu Patari u Maloj Aziji u 3. stoljeću. U mladosti je ostao bez roditelja a njegov život protkan je pomaganjem drugima u kojima je prepoznavao Boga te je zbog toga postao svecem zaštitnikom, između ostalih, siromaha i djece koja se darivaju na njegov spomendan.
Nizozemska priča, iz koje je sve krenulo, svetog Nikolu povezuje ga sa Španjolskom iz koje je brodom dolazio do njihovih obala i domova gdje su mu pomagali robovi poznati kao Zvarte Piet (Crni Petar) koji je Sv. Nikoli bio isto što i vilenjaci Djeda Mrazu, samo što je nevaljalu i zločestu djecu Crni Petar kažnjavao.
U njemačkom folkloru prije preobraćanja na kršćanstvo postojale su priče o bogu Odinu koji je svake godine za vreme zimskog solsticija održavao veliku lovačku zabavu s drugim bogovima. Na taj dan djeca bi objesila svoje čizme blizu dimnjaka a u njih su stavljali mrkvu i šećer za legendarnog Odinovog konja Sleipnira. Odin ih je za njihovu darežljivost nagrađivao slatkišima. Ova je tradicija preživjela i povezala se Sv. Nikolom. Što se tiče izgleda Odin je prikazivan također kao bradati starac.
I ta tradicija darežljivog djedice spojila se s britanskim likom Father Christmas, koji je nosio dugi zeleni kaput a s vremenom je sjedinjen sa svetim Nikolom da bi nastao lik Santa Clausa koji ime duguje krivom izgovora nizozemske riječi Sinterklaas koja je nastala spajanjem riječi Sint Nicolaas.
Najzad, tu je lik i mitske ličnosti iz ruske paganske tradicije. U pitanju je opaki Starac Mraz (odatle mu kod nas dolazi ime Djeda Mraz) koji je otimao (kasnije zločestu) djecu i odnosio ih daleko u šume sjevera gdje ih je vezivao za drveće… Kasnije se Starac Mraz ''prodobrio'' pa je počeo nagrađivati dobru djecu a onu zločestu je prestao kažnjavati. Tako se likom i karakterom približio Santa Clausu i sv. Nikoli.
Potom se engleska i nizozemska verzija ovog darežljivca spajaju u novootkrivenom svijetu preko oceana pa je Sinterklas amerikaniziran i pretvoren u Santa Clausa kojeg su prikazivali kao nizozemskog mornara s lulom u dugom zelenom kaputu.
Za ono kako izgleda današnji Djed Mraz kriv je američki karikaturist Tomas Nast s ilustracijom iz 1863. godine u novinama Harper's Weekly.
Dodatnoj promociji Djeda Mraza i onome kako ga danas poimamo doprinijela je pjesma ''A Visit From St. Nicholas'', poznatija kao ''The Night Before Christmas'', u kojoj se prvi put spominju njegovi irvasi - Rudolph, Dasher, Dancer, Prancer, Viken, Comet, Cupid, Donder i Blitzen, koji vuku njegove saonice.
Boje njegovog kostima su se mijenjale, dok crvena najzad nije postala prihvaćena nakon što se takav pojavio u na božićnoj čestitki i u dječjoj knjizi L. Frank Bauma ''Život i avanture Djeda Mraza'' iz 1902. godine.
No, za prikaz današnjeg Djeda Mraza glavni je krivac Coca Cola i fotografija Haddona Sundbloma reklamnu kampanju ovog pića.
No, sam kostim Djeda Mraza ponajviše proizlazi i iz ruske tradicije koja ga prikazuje obučenog u crveni ili plavi kaput, krznene čizme.
Crvena boja njegovog kaputa je ''prevagnula'' jer je povezana uz biskupski plašt Sv. Nikole. Tijekom vremena Djeda Mraz se mijenjao, u sebi zadržavajući atribute folklora raznih zemalja.
Tako neki znanstvenici smatraju da su moderni atributi Djeda Mraza proizašli iz atributa sibirskog šamana koji je za vreme zimskog festivala ulazio u kuće kroz dimnjake i ostavljao gljive jarko crveno-bijele boje, koje su ljudi kačili na ognjište, gljive su povezane i s irvasima koji su ih jeli, a sam šaman je mogao i letjeti.
