Dragoslav DEDOVIĆ za Bljesak.info

"U Mostaru ne vidim lokalnu nesreću, već univerzalnu ljepotu koja traje"

Mostar je po svojoj raskošnoj karizmi srodan drugim veličanstvenim točkama ovog svijeta, a ipak jedinstven, Stoga ja u Mostaru ne vidim lokalnu nesreću, nje je dovoljno svugdje po svijetu, već univerzalnu ljepotu koja traje, usprkos toj nesreći.
Kultura / Knjige | 04. 07. 2020. u 00:45 Miljenko Buhač | Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Foto: Privatna arhiva / Dragoslav Dedović, književnik, prevoditelj, novinar i publicist

Ako ste nekada upoznali književnika Dragoslava Dedovića, sigurno ste, kad-tad, zatekli sebe s mišlju da ga zapravo poznajete oduvijek.

Dedović je jedan od umjetnika i intelektualaca koji su ponikli u ovoj našoj lijepoj zemlji, ali mu je život, bolje reći nesretne devedesete, 'pružio šansu' da jedno vrijeme živi u Njemačkoj i stasa u europskog gospodina koji gotovo stopostotno spoznao ''kvadraturu kruga sudbine'' - vidjet ćemo u ovom razgovoru i zašto.

Sjećam se da smo zadnji put skupa sjedili u mostarskom Starom gradu prije desetak godina, što je u pravilu 'učinkovit' period za međusobno odrođenje, ali zahvaljujući virtualnim susretanjima i druženjima, onaj prvi zajednički klik nam se održao neokrznutim.

Dedović je danas stanovnik Beograda i Leskovca, ali kad se jednom udahne ovaj naš bosansko-hercegovački zrak, on te zauvijek opije i odredi ti krvnu sliku. Osjetit će se to i u ovom razgovoru za Bljesak.info.

Bljesak.info: Jedan ste od onih pisaca koji su 1992. godine odbili preuzeti 'licencu ratnika', uputivši se u Njemačku?

DEDOVIĆ: Nisam htio da ubijem, nisam htio da budem ubijen. Ni simbolički ni faktički. Naknadno se ta odluka može propitati sa stanovišta bilo koje etičnosti, religiozne – ne ubij – ili kantovske – djeluj tako da princip tvog djelovanja može biti opća maksima.

Narodski rečeno, ne čini to što ne želiš da čine tebi. Ili, ako hoćemo crnogorski – čojstvo je kada čuvaš druge od sebe. Devedesete su ovdje donijele potpuni moralni slom. Na sve ove načine. Malo bješe čestitih vjernika, malo kantovaca u eliti, a najmanje čojstva.
 
Bljesak.info: Možete li se (ukratko) sjetiti kako je sve to proteklo, što ste radili u Njemačkoj?

DEDOVIĆ: U Njemačkoj sam radio najprljavije i najteže poslove i sam sebi plaćao tečajeve jezika – poslije nešto više od dvije godine položio sam jezički ispit koji mi je omogućio studiranje.

1999. sam sa odličnom ocjenom magistrirao na komparativnim studijama Evrope u Aachenu, na univerzitetu koji je rangiran medu prvih 100 u svijetu.

Nisam krenuo akademskim putem, rodio mi se sin, trebalo je konkretnije zarađivati. Zaposlio sam se na RTV Deutsche Welle.

U novinarstvu sam više od 35 godina ako računam i prve tekstove objavljene za vrijeme studija žurnalistike u Sarajevu. Eto, to je četvrt stoljeća u nekoliko rečenica.

Bljesak.info: Kako danas gledate na rat i njegove posljedice?

DEDOVIĆ: Mislim da je rat srastao sa većinom ljudi. On nije završen ni za njih, ni za njihovu djecu. Pri tome, ona moralna iščašenost iz devedesetih, teška, patološka poremećenost osnovnih vrijednosnih skala, traje do danas i bojim se da prerasta u trajnu invalidnost. Inače nove elite, mediji i bašibozluk na društvenim mrežama, ne bi tako zdušno aplaudirali ratnim zločincima pretvarajući ih u uzore za našu djecu. 

Svako ko je neukaljani svjedok moralnog posrtanja cijelih generacija ili društava biva počašćen izanđalim etiketama – pobjegulja, autošovinista, mondijalista, izdajnik i ko zna što još.

Zanimljiv mi je nedavni slučaj tipa iz bosanske kasabe u kojoj sam rastao, on je iskoristio lokalni kod i nazvao me – kalesijski čaršijaner. Osamdesetih je dolazio kao klinac kod mene da kupuje stare ploče, pokušavajući da se hard rockom propne na prste i vidi nešto drugo i drukčije. Poslije svih decenija koje su nas razdvojile, javio se ispod mog teksta na mrežama tek da pokaže što je sada –  patuljasti, palanački kompleksaš koji nije naučio ni najelementarnija pravila pristojnosti.

Sa mjesta sitnog gradskog inspektora negdje u Podrinju, koje mu je poklonila stranka, verbalno cipelari i botuje naljućen mojom kritikom svog evroradikalskog idola Vučića.

Eto, to su rat i poratna pljačka uradili ljudima – pretvorili su teškometalne klince u teške moralne nakaze. Takvi su odličan pokazatelj kako rulja mrzi.

Ja sam ostao na suprotnom, individualističkom  kraju spektra, gdje nas ima malo. U svakom slučaju premalo za kulturološki preokret.

Foto: Internet / Dragoslav Dedović: Za klavir i didžeridu, izabrane i nove pjesme, Beograd 2010.

Bljesak.info: Radeći za njemačke medije, a naslanjajući se i na ugledne zaklade te zemlje, godinama ste se trudili održati aktivan kontakt s književnom scenom u BiH (primjerice, zbornik proznih radova "Pod pritiskom" - Panorama suvremene BH priče, objavljena je Vašom zaslugom). U jednome ste se trenutku, meni se čini, malo sklonili u stranu?

DEDOVIĆ: Da. Neko vrijeme je to bilo potrebno i meni i književnim scenama u regionu. Ali priređivati antologije, posredovati na njemački, promovirati – sve to je neka vrsta književnog aktivizma.

To sada rade drugi, neki iz strasti, a neki jer su nanjušili novac – u mom ga slučaju  nije bilo puno. Financijski i vremenski je to bila promašena investicija, koju bih u tim okolnostima opet uradio.

Sada me zanima rad na mojim tekstovima – pisanje i prevođenje. Dosta energije odnosi prevođenje romana pisaca koji imaju naše korijene, a pišu na njemačkom -  Melinda Nađ Abonji, Marica Bodrožić, Saša Stanišić, Marko Dinić – njegov roman upravo završavam. Tu je i niz njemačkih pjesnika.

Bljesak.info: Kao član PEN kluba BiH, kako tumačite nedavno istupanje jednog broja hrvatskih kolega zbog peticije PEN-a protiv sarajevske mise za žrtve Bleiburga?

DEDOVIĆ: Prije svega, mislim da je neupitno pravo svakog čovjeka da istupi iz kluba u koji se učlanio, bio to šahovski klub ili PEN. Poprilično proizvoljno korišteni pojmovi fašizma i antifašizma su upotrebljavani kao municija u „kulturnom ratu“ koji je ustvari dio trajnog sukoba za dominaciju narativa o sebi kao čestitoj žrtvi i njima kao zlim zločincima.

Taj sukob traje od osamdesetih.

Postoji titoistički narativ, koji baštini antifašistički karakter partizanske borbe. Problem je što je taj narativ uglavnom slijep za partizanske zločine kojima su bili pogođeni mnogi nedužni ljudi.

A neoustaško forsiranje narativa o Bleiburgu kao dokazu da je NDH bila OK., samo su se neki dečki malo zanijeli u ustaškim nestašlucima, pa su onda došli zli partizani,  naravno, spada u revizionističke narative najsramnije vrste. Duhovna subraća tih ljudi su tipovi koji negiraju Auschwitz.

U Sarajevu se desilo ono što je tipično za cijeli postjugoslavenski prostor. „Njihov fašizam“ je osuđen. O „našem fašizmu“ nije bilo riječi. Treća, diferencirana pozicija nije se mogla artikulirati.

Tako i vidim istupanja iz PEN-a. Kao poraz svih napora da se zajedno dođe do diferencirane slike Bleiburga, koja bi bila poštena i prema blajburškim ali i prema jasenovačkim i prema svim ostalim žrtvama.

Bljesak.info: Kad smo već kod književnih 'trvenja', u Srbiji je aktualno bila sporna dodjela NIN-ove nagrade književniku Saši Iliću. Iskreno, ja uvijek (naivno?) očekujem da kolege ne 'udaraju' na kolege, ali očito su veliki interesi u igri (ne samo estetski, nego i materijalni). Kako Vi gledate na taj fenomen i na taj slučaj konkretno?

DEDOVIĆ: NIN-ova nagrada je privatna nagrada jednog privatnog nedjeljnika, pa ne vidim kako privatni interesi tog medija mogu biti shvaćeni kao univerzalni estetski kanon, koji valja podržati ili protiv kog se valja buniti.

Problem i jeste u tome što se po inerciji „ninovac“ svrstava odmah uz „nobelovca“. Marketinški gledano, naslovu koji dobije nagradu, to osigurava dodatnu prodaju. Skloni smo svakoj vrsti preuveličavanja, pa se tako ova nagrada doživljava kao neka vrsta estetsko-metafizičkog pečata, kao prijem u klub besmrtnih.

Uvid u spisak nagrađenih romana i to ne samo u ovom mileniju, doveo bi nas do zaključka da su mnogi beznačajni tekstovi dobili tu nagradu. Ali i mnogi značajni. Vrijeme spira mulj sa zlatnog grumenja, a ne Ninov ili bilo koji drugi žiri.

U konkretnom slučaju za mene nije sporno ni pravo na bojkot, kao ni pravo žirija da glasa tako kako je glasao. Generalno uzevši, zašto bi književne nagrade bile bolje od ukupne kulture društva koje ih je iznjedrilo?

Sve to vidim kao dio književnog cirkusa koji malo govori o književnosti, a puno o nama.

Foto: Privatna arhiva / "Ponovo sam sreo osobu s kojom sam u mladosti bio najsretniji"

Bljesak.info: U novije vrijeme ljubav Vas je odvela u novu životnu fazu, živite u Srbiji? Zanimljiva je i ta storija, jer ste mi u jednoj privatnoj prepisci kazali: "Ja sam ti već drugu godinu srećno nasukan u Beogradu, u drugom braku sa mojom velikom ljubavi". Vjerojatno je taj važni životni preokret umnogome promijenio i ukupnu definiciju života?

DEDOVIĆ: Da. Imate jednu Borgesovu pjesmu u kojoj čovjek koji baci novčić sa palube u ocean bude žacnut saznanjem da su njegova putanja i putanja novčića razišli zauvijek. Ta misao je potresna.

Ako ne vjerujemo u Nietzscheovo vječno vraćanje istog, ako je naša singularnost, te singularnost svakog trenutka naših života, ono što taj život čini dragocjenim, onda je neka vrsta ponovljene šanse da živimo neživljeni život ravna čudu.

Ja sam do prije nekoliko godina bio taj Borgesov mornar. Ali mi se prilikom jednog boravka na Zemunskom keju na dlan dokotrljao dukat koji sam neoprezno ispustio u ocean prije trideset i četiri godine. Ponovo sam sreo osobu s kojom sam u mladosti bio najsretniji.

Ono što me je zaprepastilo jeste činjenica da se to osjećanje odmah obnovilo i nastavilo kao da onaj život između nije ni postojao. Ovaj put zrelije i bolje.

Bio bih potpuno sumanut da sam dukat još jednom ispustio u ime nekog konzervativnog koncepta života. To kažem sada, naknadno učitavajući racionalne razloge. Ustvari, ljubav ne pita, ona zapovijeda.

Sada sam stanovnik Banovog brda i Leskovca. Na neki način, krug se zatvara, Uliks se vratio kući.

Bljesak.info: Napisali ste prošle godine: "Mostar nije moj ni po rođenju ni po boravku, jer sam u tom gradu bivao povremeno i kratko. Kada bih, međutim, mogao da biram, bio bih po opredjeljenju Mostarac. Čudan je to iskaz za nekoga ko je rođen u Zemunu, a odrastao u Bosni". Nije da nema umjetnika koji su (bili) fascinirani Mostarom, ali zanimljivo bi bilo da kažete otkud to kod Vas?

DEDOVIĆ: Hercegovina je Mediteran sa melankolijom odsutnog mora koje se naslućuje iza kamenog horizonta.  Ja sam se u tu antičku zemlju zaljubio dolazeći još kao student u Stolac, kod mog sarajevskog cimera i druga Mense.

Buditi se kraj Bregave, Neretve, na vrelu Bune jeste privilegija. To sam sve jasnije vidio putujući Evropom  i pišući o tim putovanjima. Mogu vam nabrajati mjesta na kojima sa osjetio sličnu vibrantnost prostora, arhitekture, klime.

Jedno brdo sa čempresima iznad Granade, vidikovac iznad goleme rijeke u lisabonskoj Alfami, jedan lokal nasred pijace u Palermu, pogled od Sulejmanije prema Zlatnom rogu... 

Mostar je po svojoj raskošnoj karizmi srodan drugim veličanstvenim točkama ovog svijeta, a ipak jedinstven, Stoga ja u Mostaru ne vidim lokalnu nesreću, nje je dovoljno svugdje po svijetu, već univerzalnu ljepotu koja traje, usprkos toj nesreći.

Bljesak.info: Vratimo se ponovno za trenutak životu i stvaralaštvu u bivšoj Jugoslaviji. Ponekad imam dojam da se jedan broj književnika u novom vremenu uopće ne snalazi, a drugima je konačno 'svanulo' njihovo doba. Jesu li kriteriji poremećeni, je li došlo do hiperprodukcije i izvjesnog otklona od estetskih kriterija ili je, naprotiv, književnost dobila krila i 'prodisala' nakon pada jednopartijskog sistema?

DEDOVIĆ: Društveni značaj književnosti je u jednopartijskim autokracijama veći, pošto ona u svojoj suštini čuva slobodu kao pretpostavku stvaranja. Ona je klica slobode u neslobodi.

S druge strane, može, kao i ostale umjetnosti, biti zloupotrijebljena kao sedativni surogat slobode u neslobodnom društvu. U svakom slučaju književnost je onda važno referentno mjesto na koje motri moć. Što ne treba pobrkati sa njenim kapacitetom za utjecaj i moć.

U pluralističkim društvima opada društveni značaj književnosti, a sve naglašeniji je njen komercijalni karakter. Otud diktatura jednog žanra, romana, njega je najlakše marketinški upakirati i prodati. Otud marginalizacija poezije, čija se publika svodi na nekoliko stotina ljudi.

Apsolutna premoć slike koja je započela sa televizijskim bumom, a radikalno se  nametnula dominacijom društvenih mreža, govori nam da se mi kao civilizacija distanciramo od pisma. Na taj način se u vrlo kratkom periodu stvorio jaz prema pisanom naslijeđu od sto vjekova. Mada internet, kažu, sve pamti, on nas, paradoksalno, pretvara u društvo amnezije.

Mehanizmi osiguravanja estetske prakse u sferi pisanja još uvijek se njeguju tamo gdje postoje jasni strateški pravci uspostavljanja kontinuiteta s vlastitom pismenošću iz prethodnih vjekova.

Uređena društva i države ulažu u manjinske estetske prakse kao što je produkcija lirskih tekstova,  jer one čuvaju sposobnost komunikacije sa ukupnom preddigitalnom kulturom.

U devastiranim društvima digitalizacija i primitivizacija su sinonimi. Instagramska golotinja i pogled kroz ključanicu u rijalitiju jesu većinski sport. No, ta zabava ima cijenu. Ljudi na osnovu tih anestetika gube sposobnost učestvovanja u estetskoj i kulturnoj komunikaciji. Postoji i kreativna upotreba novih medija, ali i ona je u odnosu na većinsku, čista margina.

Ukratko, umjetnost, ako je ozbiljna i u estetskom smislu radikalna, jeste nepristajanje na ponuđeni model, pokušaj stvaranja vlastitog svijeta.

Književnost koja se takmiči sa starletama izgubit će i tu trku i – sebe u njoj. Pogled sa margine je prirodan umjetnikov pogled. On nije nemoćan, već nadmoćan.

Foto: Privatna arhiva / "Pogled sa margine je prirodan umjetnikov pogled. On nije nemoćan, već nadmoćan".

Bljesak.info: Pratite li i dalje regionalnu književnu scenu i ima li nešto što želite posebno istaknuti, nešto što uistinu vrijedi i na što bi i čitateljska publika trebala obratiti pozornost?

DEDOVIĆ: Istakao bih jedan od najboljih elektronskih časopisa u regionu – to je Enklava. Pjesnik Zvonko Karanović je izgurao nekoliko brojeva „na mišiće“.

To je sjajan projekt, svježa regionalna književnost. Upravo tako treba raditi. Bojim se da konzervativna ministarstva i fondacije ne prepoznaju značaj ovakvih pokušaja, zapravo, spasilačkih akcija za književnost koja se davi u digitalnom moru.

Sličan je pokušaj bio pokretanje luksuznog analognog časopisa Moderna vremena. Nekoliko brojeva je sjajno komponirao Nebojša Grujičić. Čak se tiraža od nekoliko hiljada primjeraka prodala.

Međutim, bez dugoročnog ulaganja, ovakvi projekti neće dostići ekonomsku održivost. Ostat će ekscesi.
 
Bljesak.info: Radeći seriju razgovora „Za šankom“ za DW, oprobali ste se u jednoj novoj vrsti komunikacije, sve popularnijim 'podcast' digitalnim zapisima. Kakva su tu iskustva, u kojoj se mjeri književnost može afirmirati kroz takvu formu?

DEDOVIĆ: Iskustvo razgovora sa kolegama piscima je onakvo kakvo je i u kafani, pametno, kontroverzno, vickasto, sa dubljim gazom nego u svakodnevnom političkom blebetanju.

Domet ovakvih razgovora zavisi od distributivnih kanala. Ovakav žanr ne može samostalno proizvesti viralni efekt – morale bi ga pogurati druge platforme.

Bljesak.info: Na koncu, kao i u svim dosadašnjim razgovorima ovog serijala, i Vas moram pitati što trenutačno priprema Dragoslav Dedović i kad ćemo Vas ponovno moći susresti u Mostaru?

DEDOVIĆ: Knjiga koja je na pomolu zove se „Geomelanholija“. To je zbrka putopisa iz BiH, Srbije, Hrvatske, Makedonije, Njemačke i Evrope. Većina tekstova je objavljena na DW i u podgoričkim Vijestima. Svih ovih godina raste pjesnički rukopis „Fjodorov džez“.

Pri kraju je i zbirka „Priče iz Mrakuše“. O prijevodima sam već govorio. Nazire se i ozbiljno bavljenje romanom „Rokalesija“. Malo li je?

A u Mostar dolazim čim mi se ukaže prilika.

Dragoslav Dedović, Bio-Bibliografija

Dragoslav Dedović je rođen 1963. u Zemunu. Odrastao je u Kalesiji, gimnaziju je završio u Tuzli. Nakon studija žurnalistike u Sarajevu radio je kao novinar za različite medije i pohađao poslijediplomske studije sociologije kulture u Beogradu.

Napustio je bivšu Jugoslaviju nakon početka rata u Bosni i Hercegovini. 1992. godine te se nastanio u Njemačkoj.

Kao stipendist Fondacije "Heinrich-Böll-Stiftung" obranio je 1999. magistarsku tezu na interdisciplinarnim Europskim studijima u Aachenu. Od 1999. do 2006. radio je kao novinar Radija Deutsche Welle u Koelnu i Bonnu.

Trenutno radi kao glavni urednik Programa na srpskom RTV Deutsche Welle.

Više puta nagrađivan, između ostalog na Slovu Gorčina (1988.), Godišnjom nagradom za najbolju knjigu Društva pisaca BiH (2005.), Pečatom varoši sremskokarlovačke (2012.), te nagradom Stražilovo (2013.).

Eseje i analitičke tekstove objavljuje i na njemačkom, prevodi s njemačkog i na njemački, a njegovi književni tekstovi su prevedeni na više jezika.

Zastupljen je u nekoliko antologija bh. i srpskog pjesništva.

Lirika:

Izađimo u polje, Sarajevo 1988.

Cirkus Evropa, Tuzla 1990.

Von edlen Mördern und gedungenen Humanisten ( O plemenitim ubicama i najmljenim humanistima ), 44 Gedichte/pjesme & 1 Essay/esej. Klagenfurt/Celovec 1997. Dvojezično.

Kawasaki za Wukmana Dedowitscha, Sarajevo 2001 ( prevedeno na nemački, Klagenfurt 2001).

Cafe Sumatra, Sarajevo 2005.

Dinarski Buda, Beograd 2008.

Za klavir i didžeridu, izabrane i nove pjesme, Beograd 2010.

Gloria mundi, sabrane rimovane pjesme, Brankovo kolo Sremski Karlovci 2013.

Usijanje, Novi Sad, 2013.

Unutrašnji istok, Sarajevo, 2015.

 

Kopirati
Drag cursor here to close