Na današnji dan rođen autor jedne od najpoznatijih poema

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Književnik Skender Kulenović se rodio na današnji dan, 2. rujna 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, gdje je završio osnovnu školu.

Potomak je aristokratske obitelji Kulenovića, ali se za vrijeme Drugog svjetskog rata operdijelio za partizanski pokret.

Uzrok tome možda je i naglo osiromašenje obitelji (agrarna reforma 1920.), zbog čega prelazi u majčino rodno mjesto Travnik gdje od 1921. do 1930. godine kao vanjski učenik pohađa Jezuitsku gimnaziju.

U trećem razredu gimnazije javio se prvim književnim radom (soneti Ocvale primule u gimnazijskom listu Hrvatskoj vili). Od 1930. godine studira pravo na zagrebačkom sveučilištu.

Kulenović 1933. postaje član SKOJ-a, a 1935. KPJ. Surađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. godine mladim intelektualcima iz Bosne Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz, u kojem je 1942. objavio poemu Stojanka majka Knežopoljka.

Godine 1941. godine stupa u Prvi partizanski odred Bosanske krajine. Član AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, Kulenović u ratu piše poeme, uređuje listove "Krajiški partizan", "Bosanski udarnik", "Glas" i "Oslobođenje".

Stećak

Stećak mramorni ćuti govorom scena po boku.
Jači od kandža kiše, povampirenja i krađe.
Njegov mjesec i sunce, što znače posmrtne lađe,
Davno su prevezli dušu, vjekuju sad u doku.
Udaljili su se od njega i gradovi i sela.
Vidik mu stvore listopad i koze što tu brste.
Vjetar podsjeti lijeske, i one se šaptom krste.
Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred čela.
Zašto sam došao ovdje kad sve već ovdje piše?
Posljednju blijedu zelen s jesenjom travom dišem.
Čuj, zvoni zrelo stablo: to lijes mi teše žuna.
Stihove što još bruje – dlijetom po stećku svom stišaj
i, uspokojen, pusti neka ih pokrije lišaj,
lezi pod stećak stiha bez prevoznika-čuna.

Od 1945. do 1947. obavlja funkciju direktora drame Narodnog pozorišta Sarajevu, uređuje "Novo doba", "Pregled", "Književne novine" i "Novu misao". Od 1950. do 1953. sekretar je Narodne skupštine FNRJ, a poslije zabrane "Nove misli" kažnjen je i postavljen za korektora u "Borbi".

Pjesnik 1955. godine prelazi u Mostar na mjesto dramaturga Narodnog pozorišta. Jedno vrijeme je i urednik u beogradskoj "Prosveti". Za boravka u Beogradu oženio se Verom Crvenčanin s kojom je imao sina Vuka, kojega su nazivali Vučko.

Objavio je pjesme i poeme (Ševa, 1952; Soneti, 1968), drame (Večera, 1949; Svjetlo na drugom spratu, 1959; Djelidba, 1963), pripovijetke (Noć u vezirskom gradu, 1938; Starac i dijete, 1950; Divanhana, 1972; Gromovo đule, 1975) i roman Ponornica (1977), u kojima prevladavaju lirski ugođaji i psihološki doživljaj rata.

Premda sklon epskomu načinu kazivanja, stvorio je moderan izraz iznimne metaforičnosti i vitalizma.

Umro je 25. siječnja 1978. godine u Beogradu.

Nad mrtvom majkom svojom

Poljubi još jednom joj čelo, kojim te sada gleda
ispod kapaka mrtvih: usnom što stid ti je stinu
nevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda,
i zapamti ih vjerno u svakom svome vinu.

Baci još jedan joj grumen zemlje koja je prima,
da vidiš kako se ona sahranjivala u te,
da čuješ kako će pasti tvoja zaludna rima
kao što pada sad zemlja na ta usta što ćute.

Zaustavi tu suzu što hoće da ti ispere
taj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere,
i humku što raste ko grijeh – oblije tugom krina.

Ne miči nikud, jer korak – korak je zaborava,
stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava.
Zanijemi joj nad grobom, i budi vjerna tišina.