Genijalac i neurotik koji si je oduzeo život nakon potpunog sloma

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Njemački književnik Heinrich von Kleist rođen je na današnji dan prije 245 godina, 18. listopada 1777. u Frankfurtu na Odri.

Svoj život je okončao 21. studenog 1811. na berlinskom jezeru Wannsee zajedno s prijateljicom, neizlječivo bolesnom Henriettom Vogel. Njegov život i rad i danas fasciniraju čitatelje ne samo u Njemačkoj.

Potekao je iz obitelji siromašnog plemića, nakon privatnoga školovanja neko vrijeme bio pruski časnik, potom studirao filozofiju i prirodne znanosti. Izgubivši vjeru u mogućnost racionalne spoznaje lutao po Njemačkoj, Francuskoj i Švicarskoj.

Heinrich von Kleist svojim je ekscentričnim načinom života, svojim nastupima i postupcima uvelike provocirao i iritirao svoje suvremenike. Genijalac koji je navodno sve i svakog uspio prevariti kad god bi mu se za to pružila prilika, tijekom svog kratkog životnog vijeka stvorio je literarna djela koja su ga posthumno učinila jednim od najvećih njemačkih književnika uopće.

Kao što je to obiteljska tradicija od njega i zahtijevala, Heinrich von Kleist odmah je nakon prve pričesti pristupio vojsci i ovdje započeo svoju izobrazbu. No, to nije dugo potrajalo. Nakon što je sam, u pauzama vojnih vježbi, dotjerao svoje vladanje klarinetom gotovo do savršenstva, zatražio je da ga otpuste.

Život lutalice

Obitelj je bila šokirana; nitko nije mogao razumjeti da on samo tako odbacuje ne samo sigurno radno mjesto već s njime povezane društvene i ine privilegije. Nakon kratkog vremena kojeg je potom proveo na Sveučilištu u Frankfurtu na Odri studirajući pravo, von Kleist je konačno pronašao, kako je kasnije pisao, "sebe i svoj pravi poziv" – literaturu i pisanje.

Kako će kasnije zapisati mnogi njegovi prijatelji i članovi obitelji, čitao je kao opsjednut Schillera i Wielanda kao i mnoštvo popularnih filozofa onog vremena. I, u pratnji svoje sestre Ulrike, krenuo je na putovanja na kojima će više ili manje provesti i ostatak svog života. Dresden, Strasbourg te prije svega Pariz – gdje najviše vremena provodi u Louvreu i susretima s poznatima.
Jedan od njih, njemački filozof Immanuel Kant, ostavio je na njega posebno dubok dojam. Susret s njime kod mladog pjesnika izazvao je prvu duboku životnu krizu uslijed koje se preselio u Švicarsku i ovdje u Alpama živio neko vrijeme u potpunoj izolaciji i samoći.

"Više mi ništa ne treba. Nikog ne vidim i ne čujem, ne čitam novine, a niti knjige. Ne trebam ništa osim samoga sebe“, zapisao je ovih dana. U Švicarskoj je u ovom razdoblju nastala i njegova prva drama "Obitelj Schroffenstein" kao i početak jednog od njegovih najpoznatijih radova uopće "Razbijeni vrč".

Napoleonov špijun?

Međutim, život u samoći ipak nije dugo trajao. Tjeran unutarnjim nemirom, u slijedećim godinama ponovno putuje po gotovo cijeloj Europi. U ovom razdoblju doživljava i prve psihotične napade, halucinacije i potpune psihičke slomove a tijekom kriza spaljuje i veliki broj svojih rukopisa.

Koliko su bolne i duboke te krize doista bile svjedoči i njegov postupak pisanja molbi pruskoj vojci da ga ponovno prime u svoje redove.

1805. godine je konačno primljen, odlazi u Königsberg, gdje provodi i cijelo vrijeme tijekom rata Prusije s Napoleonom. Nakon poraza pruske vojske, von Kleist je uhićen i osumnjičen za špijunažu. Usprkos njegovim navodima da je nevin, u zatvoru provodi više od godinu dana, ali u tom vremenu ponovno i piše - ovdje nastaju "Amfitron“ i "Penthesilea“.

Potpuni slom

Po izlasku iz zatvora i nakon definitivnog otpuštanja iz vojske Heinrich von Kleist ponovno pokušava naći svoje mjesto u društvu i afirmirati se kao pjesnik i pisac.

To mu, na žalost, ne polazi za rukom. Nakon niza neuspjeha s izdavačkim kućama, problemima sa službama zaduženima za cenzuru kao i neuspjehom kod publike prilikom čitanja nekih od njegovih drama, 1811. godine se von Kleist nalazi na kraju snaga.

Slomljen i očajan Heinrich von Kleist 21.11.1811. godine odlazi na malo berlinsko jezero Wannsee, gdje hicem iz pištolja prvo ubija prijateljicu Henriettu, a malo kasnije i sebe.

Djela

Glavninu njegovih djela čine drame, koje otkrivaju motiv životne obmane i zablude te ulogu zagonetnih, nadmoćnih sila u ljudskom životu. Njegovi se junaci bore za pravdu, ali slabo preispituju savjest, pa ih nose gotovo apsolutne sile osjećaja i podsvijesti, dok visoko moralne pobude postaju glavnim izvorom katastrofe.

Ta dramatika paradoksa dolazi do izražaja u komediji u slobodnim stihovima "Razbijeni vrč" (Der zerbrochne Krug, 1808., prvotisak 1811), ponajboljoj njemačkoj komediji XIX. st., te komediji "Amfitrion" (Amphitryon, 1807) i tragediji "Pentezileja" (Penthesilea, 1808), a pogotovo u drami o slobodi volje "Princ Friedrich Homburški" (Prinz Friedrich von Homburg, 1810., prvotisak 1821).

Kao pripovjedač Kleist objektivnim i sažetim stilom prikazuje neobične i jezive motive, većinom iz prošlosti i dalekih zemalja: "Markiza od O." (Die Marquise von O., 1805/6., objavljeno 1808), "Potres u Čileu" (Das Erdbeben in Chili, 1805–6., objavljeno 1807) i dr.

Autor je majstorskoga djela njemačke proze, pripovijetke "Michael Kohlhaas" (1808). Djelo mu je na pravi odjek naišlo tek u XX. stoljeću, a esej "O lutkarskom kazalištu" (Über das Marionettentheater, 1810) predmet je tumačenja moderne teatrologije i estetike.

(Izvori: Deutsche Welle i Hrvatska enciklopedija)