Objavljena selekcija: Čemu ćemo se smijati na Mostarskoj liski ove godine

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Ovogodišnja selekcija festivala 'Mostarska liska' bit će posvećena gotovo svim formama komedije i načinima na koje one djeluju na gledatelja, a nastaju u teatarskom jeziku i prostoru'', objavio je selektor, dramaturg i kritičar Mirza Skenderagić o izabranim predstavama za 21. izdanje Međunarodnog festivala komedije "Mostarska liska".

Skenderagić ističe da ''u vremenu razapetosti teatra između elitističkog u kojem se glasno i slobodno smijanje u pozorištu smatra banalnošću i popularističkog amaterizma uobličenog u svojevrsni mono ili duo dramski stand up, a posvećenog samo ispraznom cerekanju vlastitim stereotipima, selekcija jednog festivala komedije bi morala biti baziran na smijehu i njegovim isključivo teatarskim oblicima''.

Koordinator

Kao što je već tradicija, festival se otvara premijerom Narodnog pozorišta u Mostaru, a ove godine u pitanju je predstava nastala u kooprodukciji Narodnog pozorišta u Mostaru i Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru. Autorska ekipa koju čine dramski spisatelji Dragan Komadina i Emina Kovačević-Podgorčević predvođeni redateljicom Tanjom Miletić Oručević ponudili su suvremeno izdanje kazališne satire. Nadahnuti ''Revizorom'' N.V Gogolja, autori su napisali novu komediju nazvanu ''Koordinator''.

Ova predstava na duhovit način tretira bolne probleme našeg društva. Dosljedno žanru i legendarnoj posljednjoj replici Gogoljevog ''Revizora'' publika je pozvana da se smije sama sebi.

Ne daj se generacijo

Objavljeno je kako iz Pozorišta mladih Sarajevo dolazi predstava ''Ne daj se generacijo'', autorski projekt Alena Muratovića i Maria Drmaća, koja pokazuje kako treba izgledati suvremena bulevarska komedija postavljena i izvedena isključivo teatarskim jezikom, a koja ne podliježe niti jednog trenutka stereotipnom prikazivanju, kao niti vulgarizaciji te estradizaciji teatra svodeći ga na aktualne stand-up nastupe posvećene niskim strastima.

Kako izgleda kada se sretnu Mrs. Doubtfire, Tootsie i Formanov Kaufman u teatru, u jednom gradskom ozračju Sarajeva i bez tzv. mahalizacije izgrađenog svijeta, a opet sa obradom važnog pitanja njegove nasilne tehnologizacije te sa dramaturški odmjerenom provjerom smisla čovjekovog postojanja. O usamljenosti, otuđenosti, sreći i snovima, o apsurdu života u političkoj bh. stvarnosti i prisilnom bijegu u paralenu još apsurdniju realnost društvenih mreža, ''govore'' dvije penzionerke Beba i Ruža, stvorene u savršenoj glumačkoj partnerskoj igri, a posredstvom maske, u kojoj humor proističe iz suprotstavljanja razlika, u smislu, intenzitetu, emocionalnosti. Generacija koje se smo se odrekli, ali koja se ipak ne prepušta konačnom nestanku, može nam detaljno jasno pokazati kako svi zajedno živimo, i kako smo zapravo svi tako prokleto blizu fizičkoj smrti, jednako kao i virtualnom rođenju. Boli i radosti. Istini i laži.

Totovi

Nasuprot njoj jeste predstava ''Totovi'' Sarajevskog ratnog teatra, nastala prema tekstu mađarskog romanopisca i dramatičara Istvána Örkényja, a u režiji Andraša Urbana, koja na aktualna ratna dešavanja odgovara teatarskim jezikom apsurda, što se pokazalo kao neophodna promjena, s obzirom da je riječ o tekstu koji je posvećen pojedincu, jadnom i izgubljenom u besmislu rata. Također, usprkos dominantnom dojmu idejne neiskorištenosti cjelokupne potentnosti apsurda situacije ponuđene u komadu, s osjećajem dramaturške nedovršenosti, u konačnu teatarsku sliku svijeta tragične groteske u prostoru brodvejskog mjuzikla i duhu Montyja Pythona, oslobođenog napadne angažiranosti, se može s lakoćom povjerovati, pogotovo zahvaljujući duhovitim glumačkim interpretacijama i zaraznim songovima koji neće do kraja napuštati radnju, a zbog kojih će nešto tako banalno poput tzv. kutijanja postati simbol besmisla čovjekove uloge u uzaludnom procesu rata.

Hrkači

Pitanje koje također danas dolazi sa žanrom komedije glasi: može li komedija biti i urnebesna i društveno angažirana. Može li biti i plitka i istovremeno duboko tragati za odrazom čovjeka od kakvog bježimo, a kojem se do iznemoglosti smijemo sa uperenim prstom. Ovu dilemu pred gledatelja postavlja predstava ''Hrkači'' Narodnog pozorišta Republike Srpske, u kojoj se autor i redatelj Nikola Pejaković ironijski osvrće na teško preživljeni ''korona period'', a fokusirajući se na humor tjelesnosti, pronalazi i mnoštvo drugih virusa sa kojima se svakodnevno borimo, a koje ne vidimo, među kojima se izdvaja i onaj najveći koji po pravilu uvijek ''prehrčemo'', a to je naravno ljubav.

Realisti

Jedna od rijetkih prijavljenih predstava ove godine koja se bavi mladima, a koja pokazuje kako se može proširiti okvir teatra, ne napuštajući ga u potpunosti niti u jednom trenutku, a odlučno zalazeći u svijet realityja u kojem se mladi najbolje snalaze te držeću publiku u interakciji procesa ispunjenog brechtovskim originalnim komičkim songovima, jeste predstava „Realisti“ Exit Teatra, autora Jure Karasa i redatelja Matka Raguža, u kojoj se nova generacija, prepuštena vlastitoj nemoći i zaglavljena u mulju apsurda trenutne društvene stvarnosti, jedino može ismijavati vlastitoj sudbini i tako pokušati ostati slobodna.

Uobraženi bolesnik

Naravno, svaka selekcija zahtijeva i suvremeni pogled na jedan komediografski klasik, a to je ovaj put Molière i njegov ''Uobraženi bolesnik'', koji u produkciji Knjaževsko-srpskog teatra te u adaptaciji Isidore Milosavljević i režiji Đorđa Nešovića, osim usporedbe dvaju bolesnika, Molièreovog i današnjeg, suočava i dvije generacije, roditelje i djecu, sebične i licemjerne, bolesne i zdrave, dok se u tom procjepu postupno, ali sigurno izdvaja slika porodice kao zajednice koja počiva jedino na koristoljublju.

Mistero Buffo

Na kraju, šta ostane od komedije i smijeha, kada se scena u potpunosti ogoli i prepusti jednom glumcu, provjerit će ''Mistero Buffo'', u izvedbi Dražena Šivaka, u režiji svestrane umjetnice Lee Delong te u koprodukciji Kazališta Grupe i Triko Cirkus Teatra. Kontroverzna i zabranjivana monodrama i dalje predstavlja najveći izazov za glumce jer podrazumijeva transformaciju u preko 30 likova, a Šivak će još jednom pokazati zašto istinski teatar i dalje počiva na glumačkoj igri, pa će u njegovoj izvedbi, bez kostima i maske, sa zvukom trube kao znakom, zaplesati klaunovi, lakrdijaši i harlekini, a iz tame tragičnosti će se probijati životni tragovi komedije i gledateljstvo će se morati prepustiti ''nagom'' glumcu, koji će umjesto kostima mijenjati svoje kože i smijehom pokrivati bol.