Prioriteti, stari, gdje ste?

Nije svako zlo za zlo

Iako se politika i dalje trudi opstati kao tema broj jedan u ovoj zemlji, čini se kako je inflacija ipak ovih zadnjih tjedana odnijela prevagu. Gle čuda, svima nam je ona zajednički problem!
Kolumna / Kolumne | 14. 04. 2022. u 08:13 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kažu kako promjena uvijek dobro dođe. Osim ako nije s lošeg na gore. Koliko je toga učmalo i ponavljajuće u ovoj zemlji, točno bilo kakvu promjenu shvatiš k'o dašak svježeg vjetra. Pa makar i da je to oštar, hladni sjeverac, od kojeg zebeš i kosti ti se lede, nekako ti drago kad puhne.

Iako se politika i dalje svojski trudi opstati kao tema broj jedan u ovoj zemlji, čini se kako je inflacija ipak ovih zadnjih tjedana odnijela prevagu. Otpuhnule su visoke cijene čak i miris najgore krize od, kako neki vole reći, devedeset i druge.

Uzalud i angažiranje Visokog predstavnika, uzalud klasične domaće sile akcije i reakcije, političke persone koje izjave "tuk na utuk" repriziraju k'o RTL Kockica vječno zimzelenu seriju Mućke. Uspali se i usplahiri po komentarima vazda istih stotinjak botova, zapjene standardni likovi iz hladovine opozicije po istoj tarifi kao i vlast, ali, žalim slučaj, ništa od sveopćeg ludila.

Uzalud i stalno podgrijavanje stare juhe, uzalud i bajke koje bi i djeci dosadile, uzalud i patriotizam i separatizam i federalizam, a bome i tradicija na silu, sve se ovih dana opet brzo potroši. Što uporne ne smeta da iznova ponavljaju. Prošlo jednom, prošlo peti put, prošlo stoti put, proći će jednom valjda i tisuću sto i prvi put! Ali ovih dana baš i ne.

Uzalud i svečani trenuci, zastave i obljetnice, a ova 2022. okrugla je ionako svima, svi će doći na red, samo svaki svoj mjesec ima i sa svojih zastava prašinu skida u čast devedeset druge. I, čini mi se, sve da Wembley dupkom napune ne bi bilo dovoljno da priča traje samo dan ili dva.

Zaludu i lako probavljiv fazon s Luganskom i Donjeckom, nismo se kolektivno uhvatili na to, tek pokoji uzaludan političar i dalje plaši i podgrijava nadu da će, eto, baš u njemu narod vidjeti spasitelja. Pardon, spasioca.

Uzalud čak i sajamska manifestacija za koju je vazda teško odrediti koliki je u njoj udio politike, a koliki zbilja udio gospodarstva. Padne mi vazda na pamet pokojni (nikako se naviknuti da ga nema) Đole i onaj okrugli trag na mjestu šatre. Ni bilo koji drugi spektakl ne uspijeva se dugoročno nametnuti u običnoj svagdašnjoj priči, u razgovoru dva domaćina, ćakuli dvije domaćice, raspravi kumova, badžanaka, tetki, stričeva, kolega s posla, studentarije… sve drugo ovih dana brzo popusti, k'o loš botoks, samo se priča o cijenama, inflaciji i mogućim nestašicama. Na politiku već odmahuju rukom, još više glavom i cijede kroz zube ono ccccc, ubilo ih u pojam, nemaju što dodati, ali kad je inflacija u pitanju, onda svi imaju nešto reći.

Ma, niti Ukrajina nije više tema, trajalo je to neko vrijeme, činilo se kako se svi razumiju u topografiju nesretne velike zemlje, razlikuju Suhoja 25 od Suhoja 27, Iskander od Točke U, i nesumnjivo znaju za koga zapravo igra Zelenskij i koji je pravi razlog pomutio razum Putinu. Sada mnogi odmahuju rukom, kao da im tom temom pod nos gurneš lonac hladne kalje. Najednom se više ne razumiju ni u što, samo odmahnu uz ono 'kani me se, majke ti i slične spike.

Koronavirus nitko više i ne spominje, makar opet nešto kuha u Kini, hrvatski Stožer ukinuo sve mjere, osim one protiv nas (naravno), a kod nas stidljivo, ako ste propustili, najavljen šesti val korone i četvrti val cijepljenja. Ako nam netko pokloni, jer bacili smo brat bratu milijun doza cjepiva. Nitko ovih dana ni zuc o toj temi. Preskoči se k'o plitka lokva, k'o da je čovjek nikad nije stvorio! Ali zato inflacija, divljanje cijena, preskupo gorivo, praktično se sama tema nametne, a da ni "dobardan" nisi stigao nazvati.

Čak i ona dvojica otprije mjesec dana, ona dvojica što su se u kafiću čudili kako na live streamingu Kijeva nema eksplozija, misleći valjda kako je Kijev u Ukrajini tek malo veći od Kijeva u Hrvatskoj, eno i oni o biciklima!

Jedan veli kako je auto postalo preskupo i za voziti i za održavati, drugi dodaje kako je baš post'o skup k'o ljubavnica, pa onda kaže da se i jesmo baš bez potrebe i vozikali okolo, a moglo se vala i pješice. Još kad vidim ove radove po gradu, jes' fino vidjet' kad završe, ali j***m ti sve, kad god trebam negdje žurno oni baš tuda kopaju i nikad završit'! Otegli k'o da im grad penale plaća!

A što jes', jes', ubiše cijenom goriva k'o da te šakama lupaju. Ne isplati se palit' kola bez velike potrebe.

Slušam njih dvojicu, slušam zapravo svakoga s kim sam u zadnje vrijeme sjeo, popričao, makar i preko Vibera. I zaključim jedno - otpali političari iz priče k'o fasada od stiropora s mostarskog solitera po jačoj buri. Uzalud se napinju, prijete, poziraju, samo se priča o piletini, ulju, brašnu, a eno i tariguz opet doživljava revival.

Samo čuješ - Lopovi! Derikože! Crkli dabogda! I onda čuješ kolika je najnovija cijena nečega što je do neki dan bilo pet maraka, a sad je, eno, jedanaest! I onda se potiho, ali sve glasnije čuje ono poznato – a ovi naši ni da mrdnu guzicom!

Eh, da. Kažu kako je promjena uvijek dobrodošla. Čak i ako je s lošeg na još gore. Eto, iako se trude držati nas stalno podgrijanima na vazda iste teme, čini se da je gubitak vrijednosti teško zarađenog novca u novčaniku uzrokovan divljanjem cijena konačno skinuo barem jedan sloj višeslojne mrene s očiju ovdašnjim ljudima.

Držati fokus, ne na političarima, nego na inflaciji, a i to je, da mi oprostite, ekonomija, i to držati fokus već toliko tjedana, čini mi se kako se polako, ali sigurno mijenjamo. I kako smo konačno s ljestvi, koje su nas čitavo ovo vrijeme navodno držale visoko, ali ni blizu pravim visinama, nego tek lažno, par metara u zrak od zemlje, pali na čvrsto tlo.

I nema više razlike, cijene udaraju bez gledanja tko je tko. A pogotovo ne gledaju što bi ti eventualno pisalo u novoj osobnoj iskaznici, ne garantira ti to da te inflacija neće jesti manje od onog što mu piše drugačije nego tebi. Tko zna, možda konačno netko prozbori koju i o klasnim razlikama u ovoj zemlji, možda se konačno podijelimo i na one koji mogu i koji ne mogu.

To, naravno, ne znači kako će se stare teme preko noći povući. Dabome da ne. Nisu niti one baš izmišljene i izmaštane, makar jesu prenategnute, a niti je devedeset druga bila ono što je bila bez razloga, ali valjda ćemo ubuduće znati rasporediti prioritete. Jer daleko je devedeset druga, valja živjeti u dvije dvadeset i drugoj.

Kad odeš na pumpu, pa se oni brojevi zavrte daleko preko stotke, valjda ćeš shvatiti što ti zapravo treba u životu u dvije dvadeset i drugoj. Kad te opljačkaju na kasi, a da ti pritom nitko ništa nije fizički oteo iz džepa, nego si sam izvadio, onda ćeš valjda shvatiti prioritete u životu.

Drugog načina ne vidim da ti ne vidiš kako ipak nije devedeset druga ono što ti stalno kroz život treba.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close