Od Kulina Bana do Olimpijskih dana

Epska borba duhova!

O, ne, nećemo o isforsiranoj mostarskoj AI aferi nedostajućih minareta, koja suštinski jest tek zlonamjerno uzburkavanje duhova. Idemo na višu razinu, idemo na epski sukob Olimpijskog duha i Duha Dejtona!
Kolumna / Kolumne | 08. 02. 2024. u 09:15 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Hajmo curice, hajmo dječaci, studenti, đaci i milicajci. Bio je to poziv da se nakon Olimpijade ide u planine, da nam hoteli i olimpijska borilišta ne propadnu, da privreda zamahne. Da se družimo, da se razvijamo i da nam zajedno bude bolje. Mnogi su to shvatili posve krivo – i pobijedili! No, idemo redom.

Dva simbola Olimpijade u Sarajevu održala su se u našem domu jako dugo. Prvi je bila kutija šibica, made in Dolac na Lašvi, koju je djed kupio tu negdje u vrijeme održavanja igara, a kako se stan nije grijao niti na ćumur, niti na drva, nego na famoznu TA peć, kako nije imao niti plinski, nego električni šporet i kako nije bio pušač, ta kutija se održala gotovo nataknutom jaaaako dugo.

Praktično sve do onih vremena kada je, a bit će to negdje '88. ili ’89. neki novinar sarajevske televizije provalio kako u kutiju šibica na kojoj piše 50 komada tamo u travničkoj tvornici stavljaju i po desetak žigica manje – i tako varaju narod!

Nobelova nagrada iz javašluka

Bio je to primjer kako je zemlja u velikoj krizi, kako ekonomskoj, tako i moralnoj, pa je, kao primjer, kupio u prodavaonici novo, neotpakirano pakiranje šibica iz grada našeg tada jedinog nobelovca (ovdje me reži ako smo tada znali za Vladimira Preloga) i pred kamerama prebrojao – 43! Strašno! Što bi na taj lopovluk rekao naš veliki Ivo Andrić?

O, majke mi, ja , ponukan tim TV prilogom, dohvatim one djedove olimpijske šibice – i nekoliko puta prebrojah, točno da ne bude zabune – i nabrojah svaki put 51! Čovječe, ima li boljeg dokaza kako je za vrijeme održavanja Olimpijskih igara sve funkcioniralo kako treba i kako je bilo svega – pa čak i previše! Nije se žalilo, stavljalo se i više nego treba!

Sudbina će htjeti da ta kutija žigica svoj pravi smisao dobije 1992., kada je neizvjestan dotok struje u ratom zahvaćeni Mostar natjerao djeda da aktivira neki stari šporet na drva, pa je, samo osam godina nakon Sande Dubravčić i olimpijskog plamena, onaj plamen iz naše drvene peći značio život ne samo nama, nego i čitavom haustoru, jer nema tko se nije dolazio ogrijati ili ispeći improvizirani kruh uz pomoć nasmijanog Vučka s kutije šibica, koja je konačno pronašla svoje mjesto u univerzumu ljudske mizerije.

Famose, tamo se!

Drugi simbol Olimpijade bijahu bijeli ručnici sa onim znakom pahulje, službenim simbolom ZOI ’84, kojeg se često zaboravlja pored Vučka. Taj simbol smo kao djeca crtali jer je bio jako primamljiv s onom kombinacijom geometrijskih tijela i tjerao te da ga kopiraš na čistom bijelom papiru, a ja sam ga gledao jako dugo na tim ručnicima, koji su, makar su godinama oprani i tisuću puta, bili tako kvalitetni da nisu uopće izgubili onu mekoću i snagu upijanja.

Način na koji su ušli u naš dom bio je puno manje za pohvalu, jer su ručnici doslovce završili kod nas kao rezultat udruženog zločinačkog pothvata zlatne Titove omladine, koja je iskoristila priliku da se ogrebe o inventar pokojnog hotela Famos na Bjelašnici, u međuvremenu, baš uinat spomenutoj Titovoj omladini nazvanog Maršal – i propalog u našoj divljoj poslijeratnoj tranziciji.

Imao sam jedva deset godina, ali pamtim kao da je bilo danas kad su mostarski karatisti (u međuvremenu se pojavio onaj pojam karataši, koji ne volim baš) organizirano otišli u planine (jer tamo nema zime!), u sklopu nekog, danas bi to rekli - team buildinga. U tom našem izletu mogao sam, ali tada nisam, jer sam, ponavljam, imao tek deset godina, vidjeti onu autostradu pakla na koju će uskoro izaći naša zemlja, na čelu s našim ljudima, pohotnim da zajedničku imovinu i zajedničkih ruku djelo nekako svrnu u svoje vlasništvo.

Dim na vodi, ručnik na podu!

Kako je zainteresiranih za zimovanje bilo više nego su zakupljeni hotelski kapaciteti pružali, netko je u klubu genijalno zaključio kako bi se jedan dio nas mogao švercati u sobama, pa nas je u sobama za četvero bilo duplo više, kreveti su se dužili naizmjence, a drugi su spavali u vrećama za spavanje. I bješe idilično sve dok mene, desetogodišnjaka, nije zaustavila teta s recepcije da bi me, kao valjda najslabiju kariku upitala – a je l', Mostarac, koliko vas zapravo ovdje u hotelu ima?

Naravno, ne samo da smo prekobrojno spavali, nego smo i prekobrojno objedovali u hotelu, tako da ekonomska računica jasno govoraše – hotelu će kad – tad postati neisplativo ukoliko se bude oslanjao na domaće goste. Pogotovo sam počeo sumnjati u opstanak našeg tadašnjeg hotelijerstva kada sam doznao da, osim nas koji smo tako lukavo ušli u ljepote Bjelašnice, zapravo to svi rade! Nonšalantno, naravno.

Dugujem vam, naravno, kraj priče o ručnicima. Pogađate, ručnici su upravo oni hotelski, koje bi čistačice soba uredno dostavljale svako jutro ne bi li zamijenile one zaprljane, da bi, nakon nekoliko dana skužile kako zaprljanih ručnika uopće više nema! Čak sam siguran da su, da barem brojno stanje bude u redu, znale zateći uredno ostavljene ručnike koje smo gore od svojih kuća ponijeli sa sobom. Kako bi se, ono, reklo – razmjena dobara u cilju ostvarenja (ne)planirane dobiti.

Od svakog po sposobnostima, svakome po zasluzi!

Dugo sam mislio kako je moj jedini grijeh u svemu što sam se kasno odlučio slijediti primjer drugih i uspio kući donijeti samo par komada. Dugo godina nakon Olimpijade znali smo se smijati našim skrivanjima po hotelu od inspekcije sa recepcije i našim „klepanjima“ ručnika, pepeljara i bilo čega što je na sebi u hotelu imalo znak Olimpijade. Bilo nam je smiješno, kocenili smo se do boli na te avanture iz kojih smo izašli sa duplo više onoga što smo gore donijeli.

A onda smo, nije nam dugo trebalo, shvatili da je mnogima u ovoj zemlji bilo krajnje simpatično da ponesu doma kakav suvenir, a mnogima će se uskoro omaknuti i kakvo auto, kakva zgrada, kakav hotel i kakva tvornica. Uskoro će se staviti šapa na sve što je svačije, a zapravo ničije. Neki su otišli tako daleko da su stavili šapu i na čitav jedan narod. Sve uz smiješak i mišljenje da mu je jedini grijeh što se kasno sjetio slijediti primjer drugih.

Ono što nije bilo isplativo ponijeti ili što je bilo zgodno uništiti da se pritom pokrije tragove prepušteno je hordama zabludjelih i uspaljenih boraca za pravo da sve to jednom bude samo naše, da bi na kraju, nimalo ne sluteći, dobili samo naš šipak! Ili nostalgičnu priču o vremenima kad smo bili veliki i moćni, bajku za uspavljivanje i ono malo preostalog ponosa u nama današnjima.

Ulica Moše Olimpijade

Eh, da, priznajem, i ja sam znao dugo pričati o kvalitetu ručnika kakvih više nema i vremenu kakvog više nikada neće biti, umirući u ljepoti nostalgije, a da pritom nisam uopće kužio da sam, doduše, sasvim malo i krajnje kokošarski, postao dio lopovske spirale, koja će sve naše snove uskoro raspršiti u nimalo lijepu realnost – onu u kojoj platiš 50, a dobiješ 43. I još si sretan što nisi dobio još manje.

Onu realnost u kojoj će krađa, prijevara, i osjećaj da to nije nimalo loše i društveno neprihvatljivo, postati posve kul. Onu realnost u kojoj ništa od toga više nije toliko novo da bi bilo smiješno.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close