Objekti pod nazorom

Daj nam 'amo vina i ruševina!

Kad je netko davno izmišljao onaj izraz Vrzino kolo, k'o da je Mostar imao na umu. Prema definiciji, Vrzino kolo je zbrka, metež, nešto što je jako teško razriješiti.
Kolumna / Kolumne | 18. 01. 2024. u 09:34 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Naravno da svakog normalnog, a pogotovo onoga tko se svaki dan iznova budi u ovom gradu, živcira činjenica kako je Mostar i toliko godina nakon rata prepun ruševina i zapuštenih objekata. Odavno je prošlo vrijeme kad smo i sebi i strancima, pa i jedni drugima, morali pokazivati gdje nas je ratno ludilo i šenlučenje dovelo.

Već odavno je, srećom, došlo vrijeme da smo, unatoč svemu, jedna veoma poželjna turistička destinacija. Srušeni, zapišani i zapušteni objekti, u svijetu kojeg su, u međuvremenu, prekrila prokletstva nekih drugih, i čast našem, ali i puno razornijih i brojkama okrutnijih ratova, jednostavno više nisu, da to tako kažem, cool.

Prababin naslonjač

Kod domaćih ljudi ti objekti, ovako prepušteni oštrim zubima vremena i beskrajnoj agoniji administrativne lijenosti, izazivaju valove apatije. Kod stranaca izazivaju već neko vrijeme nagon čuđenja, a neki od objekata često su u ulozi prababinog naslonjača, gdje baba životom ne dozvoljava da se istrošena fotelja izbaci napolje, usprkos nagovaranjima pragmatičnijeg dijela familije, jer je emocije vežu, a trn je u oku svakom eventualnom planiranju renoviranja dnevnog boravka.

Većina tih objekata je u nekoj sivoj zoni, a takvih zona imamo na pasja preskakala. To su one pustopoljine svih naših zabluda o uređenoj administraciji i državi koja funkcionira, presječene obiteljskim zavrzlamama i kompliciranim odnosima stvarnog vlasništva, a sve filovano interesima kapitala i nacije, gdje se, sportskim žargonom, poluamatersko povuci – potegni, pretvorilo u esencijalno gubljenje vremena i kočenje guzicom.

Vidi onog baju, što ne hebe raju!

Pritom se javnost senzibilirala sa svakom ruševinom. Imali su, uostalom, i previše vremena i sad su, ziher, svi sigurni kako je sve čega se sjećaju od prije rata, a što je i dalje neobnovljeno i urušeno, neki spomenik kulture i povijesno važna činjenica. I koja se, kao takva, ne smije maknuti, ma koliko da štrči, što bi narod rekao – k'o piletu sisa. Cigle, pročelja, bašte njihove mladosti, reklo bi se ponekad k'o da su u Starom Rimu rođeni.

Naravno, ima i onih potpuno nesenzibiliziranih, onih koji bi sve poravnali, koji nemaju nikakvu emociju prema minulim vremenima, jer su ih ili falili ili gledali iz dubokog ofsajda, a usput nemaju nikakvu ambiciju osim one ruši, diži, zidaj. Na njihovoj strani stoji neumoljivi kotač povijesti, koji u budućnost vozi na felgi dvadesetici, uz prigodno privatno – javno partnerstvo sa ključnim ljudima na ključnim mjestima.

Ne, neću zaboraviti spomenuti i kako gađanje argumentima ove dvije suprostavljene strane često zalazi u čisti šovinizam. Ali to je cijena koju smo prinuđeni plaćati u gradu koji još uvijek folira puno toga. I druge i samog sebe.

Popis želja i pozdrava

A kad smo već kod toga, taj famozni Popis objekata, dokument koji je, kao da je iscurio iz najboljih dana Wikileaksa, napravio počasni krug medijima. On je oličenje ofrljativnosti, nemuštosti, reći će neki možda i provincijalizma i svega onoga što službeni dokument, a pogotovo neki Popis ne bi smio biti. Reče jedan moj ovamo – majke mi, kao da su sjela dva lika u birtiju i iz glave i po sjećanju napisali ono što znaju i koliko znaju, onako, na prvu loptu.

Naravno, već sam gore napisao kako je odavno bilo vrijeme da se ove ruševine riješe, ali postoji način za sve. Da, postoji i Odluka Gradskog vijeća o uklanjanju ruševnih objekata, ali ima pravo javnost, koja se, ako ništa, onda barem zbunila, jer je Popis objekata, ma koliko bio služben, a tako neslužbeno izgledao, na jednu listu stavio i nedodirljivo i ono što je odavno trebalo riješiti.

Službeni dokumenti se i zovu službeni jer se ne moraju objašnjavati, sve je u njima navedeno, do u detalj precizno. Struka susreće nuždu. A kod nas – toliko smo valjda trpili i tako trpeći cupkali u mjestu da nužda sve mijenja, pa i pravila struke.

No, ni prvi ni zadnji put da se gurnu muda pod bubrege. Mostar je to. Grad vazda polovičnih rješenja i vječne ambicije da se nikad ništa ne završi kad treba i kako treba. Grad koji, čim nešto ne funkcionira po redu i pravilima, a često ne funkcionira, počne razvijati stvari po principu puno baba – kilavo dijete.

Miš kokoš...

Toplo se nadam da će javnost, kakva god da je i od kakvih god materijala da je sačinjena, nastaviti pritiskati nadležne da konačno riješe gradske ruševine, ali i da će, potpuno lišena mitomanskih stavova o važnosti svakog srušenog ili zapuštenog objekta, znati malo „odvaditi“ u emocionalnom pristupu konačnom nestajanju nečega što ni rođena majka više ne bi obnovila.

S druge strane, nadam se kako će nadležni konačno usuglasiti značaj pojedinih objekata, konzultirati struku i Zavode, napraviti i javno prezentirati plan i vremensku liniju ispunjenja plana i načina kako će biti urađeno. Ili, za početak, barem u javnost slati malo ozbiljnije i tehnički preciznije dokumente iz kojih se vidi o čemu se zbilja tu radi, a ne da se prvo baci bomba, pa onda objašnjava gdje je osigurač.

Jasno je kako je ovdje psu odavno svejedno kakva je kost, ali lijepo bi bilo da počnemo lajati na konkretne stvari, a ne vazda na gumenu patku.  Lijepo bi bilo, za promjenu, učiniti sve da tu gumenu patku ne davimo do u beskraj, svake godine iznova. I da sve ostane kako je bilo, a da jedino zubi vremena još škljocaju u mraku. Prođe nam, u ovom biseru turizma, mnogo vremena ni u što...

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close