Klizna situacija

Izborni zak(l)on: Ravno na dnu

Uporno zagovarati nerealna rješenja i očekivati da OHR, posebno uz podršku kakvu ima od SAD-a, ne reagira, isto je kao nadati se pobjedi na izborima bez kandidature na njima
Kolumna / Kolumne | 29. 03. 2024. u 09:05 Emir IMAMOVIĆ PIRKE

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ako je Visoki predstavnik međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu, Christian Schmidt, morao, a jeste, nametnuti takozvane Tehničke izmjene Izbornog zakona – inače krivo nazvane, jer se, u suštini i većini, radi o tehničkim izmjenama samog izbornog procesa – onda nije pitanje kada će se domaća politička elita dogovoriti o onim suštinskim, već kada će i o njima odlučivati OHR.

Sporna točka

Ničega spektakularnog nema u posljednjoj Schmidtovoj odluci, kao što nema ničega normalnijeg od insistiranja na tome da, recimo, rezultate izbore ne odlučuju brojači već birači koji su, kao što znamo, u BiH i do sada morali biti punoljetni, ali nisu, bukvalno, morali biti živi, što je imalo i nekih svojih prednosti: unuci su, uz ličnu kartu i pravo glasa, dolazili u priliku da budu na istom spisku kao rahmetli djedovi i pokojne bake.

Također, nema ničega normalnijeg i civiliziranijeg od zabrane presuđenim ratnim zločincima da budu birani. Njihovo pojavljivanje i u novinama, a kamoli u vlasti, predstavljalo je nastavak zlostavljanja žrtava i porodica onih preko čijih su kostiju različiti manijaci stizali ili do Den Haaga ili do Vojkovića.

Ako se, dakle, vladajuća koalicija nije mogla dogovoriti – a očito nije, kao što ne bi niti da su, umjesto Trojke, na poziciji SDA i DF – o tome da se, eto, ne kradu glasovi i da se sadisti ne montiraju za gradonačelnike, ne treba se zanositi očekivanjima da će uspjeti riješiti posljednju spornu tačku izbornog zakonodavstva: izbor člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, ali i mogućnost kandidiranja pripadnika i pripadnica takozvanih Ostalih.

Ćorav posao

Sjedinjene Američke Države, čiji su moć i uticaj na rad Visokog predstavnika daleko veći od onih Evropske unije, već su se negativno postavile prema ionako polovičnom prijedlogu Dragana Čovića koji se Ostalim nije nešto posebno bavio, dok je, kažimo tako, Hrvatima pokušao osigurati puno konzumiranje prava proisteklih iz koncepta konstitutivnosti, ali tako što bi, kako je i kazao, Bošnjake odvratio od glasanja za Komšića i komšiće, ukoliko potonji postoje.

Lider Hrvatske demokratske zajednice BiH se ponaša i politički djeluje kao da ga ne zanima ishod, već isključivo proces, pa zadivljujuće uporno radi na onome što realno ne može dobiti, zanemarujući jednu od osnovnih političkih lekcija koja glasi: u bitke se ne ulazi ukoliko su šanse za uspjeh manje od potencijalnog neuspjeha. A u ovom slučaju jesu. To, možda, ne bi trebalo da je tako, ali tako jeste i drugačije sigurno neće, jednostavno neće, biti.

Uporno zagovarati posredni izbor članova Predsjedništva i minimalne ustavne promjene je, naprosto, ćorav posao, ali i najefikasniji način da sve ostane navlas isto: da izbor hrvatskog člana kolektivnog šefa države ovisi o bošnjačkoj volji, te da podrška bosanskohercegovačkih Hrvata HDZ-u ostane na historijski visokom nivou.

Tri su, da skratimo, načina da se osigura famozno legitimno predstavljanje – bez kojeg je konstitutivnost tek formalna – a da se, na čemu insistiraju i Trojka i SDA i DF, ne umanjuje vrijednost bilo čijeg glasa. Niti jedan, treba reći, ne podrazumijeva direktan izbor za mjesta na kojima su trenutno Denis Bećirović i Željka Cvijanović, a Komšić po treći puta.

Ruganje optimizmu

Prvi je i najjednostavniji je u Parlamentarnoj skupštini BiH i uz neizbježnu potvrdu Doma naroda. Zastupnici bi, dakle, između sebe odabrali predstavnike ili predstavnice Bošnjaka, Srba, Hrvata i Ostalih, čije bi stupanje na dužnost ovisilo i o većini u svim klubovima Doma naroda u kojem bi – o čemu tek treba razgovarati – ili postojao Klub pripadnika i pripadnica Ostalih ili bi Ostale, što je skroz glupo, također potvrđivali etnički definirani klubovi. Ukoliko bi nakon, recimo, dva kruga glasanja Dom naroda odbio predložene kandidate i kandidatkinje, za vršitelje dužnosti članova Predsjedništva bi se imenovali oni koje bi odabrala većina u svakom od klubova. Ako bi, a vrlo je vjerovatno da hoće, ovaj prijedlog prihvatili Bošnjaci, Mile Dodik sigurno neće sam od sebe. Može li ga Dragan Čović nagovoriti, znaju samo njih dva. Iskustvo se, po ko zna koji puta, ruga svakom optimizmu.

Druga varijanta je izbor tri člana ili članice u entitetskim, a četvrtog ili četvrte u državnom parlamentu. Federacija bi, kao i do sada, imala dva predstavnika u Predsjedništvu – bošnjačke i hrvatske nacionalnosti – a Republika Srpska jednog. U većem entitetu bi, naravno, odluku Parlamenta FBiH verificirao i Dom naroda, dok bi u RS-u odlučivala samo Narodna skupština, jer Dom naroda uopće ne postoji.

Demokratska fronta bi se, ne treba sumnjati, bunila, kao i SDA, ali samo dok ne dođe u priliku da se okoristi. Ko god vjeruje u njihovu spremnost da zbog srdačnih i prijateljskih odnosa sa Željkom Komšićem propuste šansu da se dokopaju mjesta u Predsjedništvu, može na CT glave bez uputnice. Ni Dodiku ovaj način odabira ne bi trebao biti sporan: lakše je, puno lakše, na posljednjim općim izborima osigurao većinu u NS RS, nego što je, vrlo uslovno rečeno, pobijedio Jelenu Trivić.

Odmah i nikada

Za opciju tri su u Banja Luci spremni u roku odmah, a u Sarajevu nikada. U toj varijanti bi se član ili članica Predsjedništva iz Republike Srpske birali kao i do sada, Ostali bi mogli ili na nivou BiH kao jedne izborne jedinice ili u Parlamentarnoj skupštini BiH, dok bi Parlament Federacije – uz, naravno, potvrdu Doma naroda – u predsjedničke odaje slao reprezente Bošnjaka i Hrvata. Ovo, takozvano asimetrično rješenje, akontativno su odbili i Nermin Nikšić i Denis Bećirović, a to što nisu Edin Forto, Bakir Izetbegović i Željko Komšić, ne znači da su ga spremni prihvatiti, sasvim suprotno. Sve i da Dino Konaković  jeste, to neće reći. NiP bez partnerskih stranaka ne može napraviti ništa, a predsjednik te stranke se ne planira politički samoubiti objašnjavajući da u BiH ionako simetrija ne stanuje, jer RS nema kantone, Dom naroda, entitetske potpredsjednike bez čijeg se potpisa ne imenuje mandatar vlade...

Uporno zagovarati nerealna rješenja bilo kojeg problema – od krađe glasova, pa do izbora kolektivnog šefa države – i očekivati da OHR, posebno uz podršku kakvu ima od SAD-a, ne reagira, isto je kao nadati se pobjedi na izborima bez kandidature na njima. Jednostavno, ne ide, nikada nije išlo i nikada neće ići. Tako, eto, ostaju samo dva moguća raspleta: ili će se politički lideri dogovoriti na pregovorima na koje će doći kao realisti ili će nastaviti primati plate za posao kojeg će, nebitno je kako, obavljati Schmidt. Trećeg, kako god se pogleda, nema.

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close