Klizna situacija

Duplo dno: Pokazne vježbe dvoličnosti

Kao što Milanovićeva briga za sunarodnjake prestaje ako mu ne odgovaraju rezultati glasanja u Ljubuškom ili Busovači, tako je i za članove Kluba Bošnjaka građanska BiH vlažni san
Kolumna / Kolumne | 22. 03. 2024. u 09:05 Emir IMAMOVIĆ PIRKE

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kolike god bile razlike između post jugoslavenskih država i društava, a u mnogo čemu su sve veće i veće, sličnosti ipak postoje. Najprije i najviše u licemjerju kao karakternoj osobini koja blage veze nema sa adresom, nacijom, vjerom, ideološkim opredjeljenjem i pozicijom. Svjedoče tome dvije priče sa različitim likovima i mjestima radnje. Prva se dešava na relaciji Zagreb – Mostar, a druga u Sarajevu.

Miješanje

Zoran Milanović je stvarno, nije šala ni trening za prvoaprilsko šegačenje, upitao Dragana Čovića zašto se miješa u izbore u Republici Hrvatskoj. Drugačije, preciznije rečeno: predsjednik Republike Hrvatske, koja je svojim ustavnim i zakonskim aktima omogućila pravo glasa na općim i predsjedničkim izborima svim Hrvatima, kako onim iz Karlovca i Ogulina, tako i onim iz Berlina i Čitluka, želi znati zašto se lider Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, eto, miješa u ono u što je i on, kao i svi hrvatski državljani stariji od osamnaest godina, umiješan po defaultu.

Milanoviću, naravno, ne smeta što će Hrvati u BiH, vrlo vjerovatno, odabrati sva tri predstavnika dijaspore u Saboru, kao što mu ne smeta to što ovdašnji Hrvati, baš kako je rekao Čović, nisu nikakva i ničija dijaspora, nego jedan od konstitutivnih naroda – dijaspora su, ispada, samo na izborne dane u Hrvatskoj – već mu na živce ide to što će predsjednik HDZ-a BiH, kao uostalom i članstvo, te simpatizeri ove stranke, glasati za političku organizaciju koja se isto zove – Hrvatska demokratska zajednica – ali ima sjedište u Zagrebu, na Trgu žrtava fašizma.

Tako se, eto, prema Milanovićevom tumačenju, Dragan Čović miješa u hrvatske izbore vodeći politiku stranke čiji je predsjednik, dok se predsjednik Republike Hrvatske, dakle Milanović, ne miješa u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine – baveći se Komšićem, družeći se sa Dodikom, svađajući se sa političarima iz Sarajeva, klepećući o izbornom zakonodavstvu i tako dalje i tako redom – već manifestira ustavno utemeljenu brigu za Hrvate izvan Hrvatske.

Povijest historije

To što je glasanje bosanskohercegovačkih Hrvata za bilo koga u Hrvatskoj, recimo to često korištenim riječima, i legalno i legitimno, Milanoviću je manje, daleko manje važno od njegovih očekivanja, a ona su uobičajeno megalomanska i, kao i uvijek, garnirana licemjerjem.

Nekadašnji i navodni socijaldemokrata je, sam je kazao, odlučio izaći iz zone komfora, ali tako što će do općih izbora u Hrvatskoj biti predsjednik, a poslije i u slučaju pobjede SDP-a, premijer. No, ukoliko HDZ Andreja Plenkovića sklopi parlamentarnu većinu, aktuelni će se predsjednik vratiti u zonu komfora, tačnije tamo gdje je i sada – u Banske dvore!

Činjenica da se u povijesti historije nije desilo da čelnik jedne političke organizacije (HDZ-a) osigurava glasove potencijalnom premijeru iz konkurentske stranke (SDP-a), Milanovića suštinski zanima tačno koliko i Hrvati u BiH koje je godinama koristio kao gorivo za verbalnu pirotehniku i sredstvo za održavanje napetih odnosa sa Andrejem Plenkovićem da bi sada, kada je shvatio kako režanje neće pretvoriti u izborni kapital, Čovića optužio za, ponovimo, miješanje u hrvatske izbore. Očekivati da nedodirljivi čelnik ovdašnjeg HDZ-a agitira za najljućeg protivnika HDZ-a Hrvatske, jednako je gotovo zaboravljenom nadanju da će, iz nikome jasnih razloga, SDA-ov Refik Lendo povjeriti premijerski mandat SDP-ovom Nerminu Nikšiću.

Imenovanja

Prva priča sa relacije Zagreb – Mostar je, barem za sada, gotova, pa komotno možemo do Sarajeva i Kluba bošnjačkog naroda u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine.

„Zbog čega je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine imenovalo 12 direktora i jednog generalnog sekretara u institucijama Bosne i Hercegovine na način da je od ukupno 13 imenovanih rukovodilaca imenovano svega dvoje Bošnjaka?“, upitao je Džemal Smajić (Stranka za BiH), a ovo pitanje je, kako piše „Slobodna Bosna“, “došlo nakon što u Klubu Bošnjaka nisu bili zadovoljni odgovorom kojeg je, na njihovo ranije usmeno pitanje iz decembra prošle godine, dostavila predsjedavajuća Vijeća ministara Borjana Krišto“ tvrdeći da se "rukovoditelji imenuju na osnovu konkursa i sa liste uspješnih kandidata".

To što Borjana Krišto ne vjeruje ni samoj sebi možemo privremeno zanemariti, između ostalog i zato što su članovi Kluba bošnjačkog naroda u otvorenom sukobu sa – samim sobom.

Kemal Ademović (NiP), Džemal Smajić (SBiH), Safet Softić (SDA), Šefik Džaferović (SDA) i Dženan Đonlagić (DF), članovi su tog Kluba i svi se, ali svi, u sred dana i pola noći zalažu za prelazak sa etničke na građansku reprezentaciju, dakle za sistem u kojem je moguće i da među trinaest „imenovanih rukovodilaca“ bude „svega dvoje Bošnjaka“ ili troje ili pet ili jedan. Tako i samo tako funkcionira građansko društvo: svi se, naime, biraju ili “na osnovu konkursa“ ili „sa liste uspješnih kandidata", a po potrebi može oboje, samo što se niko ne ocjenjuje prema etničkoj pripadnosti, već isključivo po učinku.

Vlažni san

Najglasnijim zagovornicima građanske Bosne i Hercegovine politički protivnici ne trebaju kada već imaju raskošan dar da se demaskiraju svakom zgodom. Nije, da pojasnimo ako je neophodno, članovima Kluba bošnjačkog naroda sporno to što je „od ukupno 13 imenovanih rukovodilaca“ većina – pravit ćemo se da je većina, a ne svi - zaposlena na osnovu stranačke pripadnosti i bez obzira na dosadašnje neuspjehe, ali im neviđeno na živce ide to što je među njima samo dvoje Bošnjaka. Da ih je duplo više, ništa ne bi bilo sporno, pa makar nemali pojma o tome šta im je posao i kako se uopće obavlja. Zadovoljniji bi bili, nema potrebe da se lažemo, samo da je od trinaest imenovanih, svih trinaest Bošnjaka i Bošnjakinja.

Ono što su Milanoviću bosanskohercegovački Hrvati, to je za SDA, DF, SBiH, pa i NiP – iako Dino Konaković ne propušta istaći da zna razliku između pustih želja i surove političke realnosti – građanska Bosna i Hercegovina. Kao što Milanovićeva briga za sunarodnjake prestaje ako mu ne odgovaraju rezultati glasanja u Ljubuškom ili Busovači, e tako je i za ove iz Kluba Bošnjaka – i, naravno, stranke iz kojih dolaze – građanska Bosna i Hercegovina vlažni san, ali samo ako od nje koristi neće vidjeti, recimo, Srpkinja iz Bijeljine i Hrvat iz Širokog Brijega. Ako slučajno hoće onda, kako su i poručili, insistiraju na „paritetnoj nacionalnoj zastupljenosti konstitutivnih naroda“.

Cilj, je li tako – jeste (iako ne bi trebalo biti), opravdava sva sredstva, samo što bi bilo pristojno da se jasno, svojim riječima, bez suzdržavanja, kaže šta je tačno cilj. Kako ovdje, među deklariranim građanlijama povremeno i čisto interesno sklonim paritetnoj nacionalnoj zastupljenosti konstitutivnih naroda“, tako i u slučaju Zorana Milanovića čija briga za sve Hrvate svijeta direktno ovisi o broju glasova koje su mi spremni dati kako bi, da razbije monotoniju, predsjednički ured zamijenio premijerskim.  

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close