.... a ovako bi mogao izgledati olimpijski bazen u Mostaru

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Narode, evo Bane (banje) za one koji imaju para. Za one koji nemaju – eno Neretve!'' Tim riječima otvorio je daleke 1914. godine gradonačelnik Mujaga Komadina Gradsku banju.

Bez pretjerivanja, može se reći da je njeno otvaranje značilo kulturnu prekretnicu u povijesti i životu Mostara odnosno u njegovoj urbanoj formi. Za svoj diplomski rad – projekt novog olimpijskog bazena u Južnom logoru – mladi mostarski arhitekt Petar Planinić zaslužio najbolju, izvrsnu ocjenu jer je i aktualnoj mostarskoj temi pristupio kao mogućoj kulturnoj prekretnici, međašu neke bolje budućnosti.

Rekao je to dubrovački arhitekt, izvanredni profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu Krunoslav Ivanišin.

''Petar je preddiplomski studij završio u prvoj generaciji studija arhitekture i urbanizma na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Mostaru, a diplomski studij na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomski rad počinje istraživanjem od općenitog prema posebnom, a završava idejnim projektom. U svom istraživačkom radu, Petar opisuje reljef kao istodobno surov i slikovit, te ispravno razumije gigantsko mjerilo mjesta na kojemu se uski prolazak rijeke kroz grad širi poput obrnutog lijevka u ravnicu pa dolazi do svojevrsnog usporavanja tektonike reljefa'', naveo je Ivanišin.

Jedinstvenu formu ekstrudiranog luka s bočnim krilima smješta paralelno s tokom rijeke odnosno s cestom i tako određuje njenu urbanu stranu velikog pristupnog trga i prirodnu stranu zaraslu neobičnom mediteransko
– kontinentalnom vegetacijom koja se duboko u kontinent provlači uz Neretvu.

Kao što gigantskom mjerilu reljefa i odgovara, građevina bazena je ogromna. Vrućim ljetima daje debelu sjenu, dok vjetar i vodu iz rijeke koristi za održivu klimatizaciju. Konačno, Petar je dobro razumio i kulturne činjenice grada nastalog na rijeci u kojemu su kroz industrijsko doba nastajali najsofisticiraniji proizvodi.

S tim činjenicama u vidu bilo je doista moguće zamisliti ogroman svod iz armiranobetonskih rebara i prefabriciranih elemenata, izvana obučen u sjajnu aluminijsku kožu, hrabre suvremene konstrukcije koja logikom slaganja gotovih elemenata svoda podsjeća na Šibensku katedralu, njene kamene svodove i kupolu, gdje vanjska forma bez ostatka odgovara unutrašnjem prostoru.

Bazenska dvorana podignuta je na platformu ispod koje su prateće prostorije potrebne za funkcioniranje velikog bazena – garderobe, manje dvorane, pogon i uredi. Gledatelji bi u dvoranu ulazili po cijeloj njenoj dužini i potom se spuštali na tribine. Na isti način, s prirodne bi se strane spuštali na rijeku.

Dvorana je visoka oko dvadeset pet, a duga oko sto pedeset metara.

Monumentalni prostor bio bi osvijetljen kroz prozore i dimnjake za ventilaciju u bačvastom svodu, nenametljivo podsjećajući na zenitalno svjetlo u polukupolama i svodovima Gradske banje u kojoj je Petar kao dječak vježbao plivanje. Ova velika dvorana, kojoj slične u Mostaru nema, mogla bi služiti i za druge namjene – za koncerte ili za izložbu aviona ili nekih drugih sofisticiranih strojeva koji će se, možda jednog dana, opet proizvoditi u Mostaru. I evo demokratske banje dvadesetprvog stoljeća na uživanje svih građana Mostara i njihovih gostiju!

Studentski projekti oslobođeni su od pragmatičnih zahtjeva na koje moraju odgovoriti stvarni arhitektonski projekti u stvarnom životu (tko će to platiti, tko će to izgraditi, tko će to održavati).

''Izvrstan diplomski rad Petra Planinića može poslužiti tek za uživanje u arhitekturi ili kao poticaj za razmišljanje o budućnosti grada na Neretvi. On nam također pokazuje koliko kulturnoj sredini doprinosi mogućnost studiranja arhitekture na mostarskom sveučilištu. Taj novi kulturni kapital grad bi svakako trebao iskoristiti'', napisao je Ivanišin.